Dok u Americi zaslugom Amazona i Netflixa između ostalih, dokumentarno tržište doživljava procvat, u Europi je situacija potpuno drugačija, piše ScreenDaily.
Nedavno završeni Međunarodni festival dokumentarnog filma u Amsterdamu – IDFA, donio je nastavak zabrinjavajućeg trenda opreznog hodanja po jajima od strane javnih televizija.
Unatoč zlatnom dobu dokumentaristike – samo u Ujedinjenom kraljevstvu ove je godine u kino distribuciji prikazano osamdesetak dokumentaraca – diljem Starog kontinenta televizije smanjuju izdvajanja za nefikcijska ostvarenja, paralelno otvarajući prostor gledanijim i profitabilnijim reality programima.
Svaka “Amy” (Asif Kapadia, 2015.), navodi se u članku, sa sobom donosi desetke dokumentarnih filmova s ograničenom distribucijom, koji često u potpunosti promaše prikazivački slot na nekoj od europskih televizija. Što takav razvoj događaja znači za same dokumentariste, koji u velikoj većini slučajeva jedva uspijevaju krpati osnovne troškove snimanja, ne treba posebno ni napominjati.
“Suočavamo se s pravom krizom financiranja dokumentarnih filmova od strane televizijskih nakladnika. Popularnost, uspjeh i doseg dokumentaraca nije povezan s njihovim financiranjem. U Europi su dokumentarni filmovi uvijek bili financijski potpomagani od strane javnih televizija”, rekao je Nick Fraser, direktor BBC-jevog dokumentarnog serijala “Storyville”, istaknuvši pozitivnu ulogu Netflixa i Amazona u SAD-u koji će, po njegovom mišljenju, dokumentarnom rodu na tim prostorima osigurati lijepu budućnost i dodatne mogućnosti.
I doista, Netflix uistinu nudi solidne uvjete pri otkupljivanju i produkcijskim dealovima unutar kuće, no od autora zauzvrat traži potpuno odricanje od svih daljnjih prava – stvari oko kojih tamošnji dokumentaristi nemaju jedinstveno mišljenje.
Na Starom kontinentu, međutim, primat drži u pravilu defetistička strana medalje. “Trenutno se nalazimo u iznimno lošoj situaciji”, slaže se i Paul Pauwels, direktor Europske dokumentarne mreže. “Radi se o manjku poštovanja prema dokumentaristici unutar televizijskih struktura, kao i manjku znanja. Filmovi koje gledate u kinima predstavljaju tek dva posto ukupne dokumentarne proizvodnje.”
Ovlasti televizijskih urednika zaduženih za biranje programa također su izgubile na snazi, pa je cijeli kupoprodajni proces postao nemjerljivo zamorniji i kompliciraniji, upozorava na kraju teksta autor Geoffrey Macnab.
