Zagrijavački tjedan prije 13. Human Rights Film Festivala (Zagreb, 7. – 13. prosinca; Rijeka, 10. – 13. prosinca) od danas počinje popunjavati Vizualni kolegij, program pokrenut 2004. godine u okviru zagrebačkog Multimedijalnog instituta, koji za cilj ima promovirati nove i drugačije pristupe razmatranja filmske umjetnosti.
U suradnji s Kratkim utorkom Hrvatskog filmskog saveza, besplatne projekcije Vizualnog kolegija održavat će se od 1. do 6. prosinca u kinu Tuškanac. Sljedeće će redove s naše strane popuniti iscrpna analiza i preporuka filmova dokumentarnog dijela programa Vizualnog kolegija.
Vizualni kolegij 13. Human Rights Film Festivala, preporuke portala Dokumentarni.net:
1. “Usvajanje odobreno” / “Approved for Adoption” / “Couleur de peau: Miel” (2012) / Projekcija u sklopu radionice Anidox / 4.12. u 20 sati
- Režija: Laurent Boileau i Jung Henin
- Trajanje: 74 minute
- Zemlje podrijetla: Francuska / Belgija
Zagrebačka filmofilska publika s afinitetom prema animiranom, vjerojatno će se sjetiti animiranog dokumentarca “Usvajanje odobreno” koji je 2013. godine opelješio Animafest s dvije glavne nagrade (Grand Prix i Nagrada publike).
Za one koji su markirali s Animafestovog SRZ-a – eto prilike za popravni. “Usvajanje” ponovno dolazi u hrvatsku metropolu, a ostvarenje je to, barem što se Vizualnog kolegija tiče, najbliže nekoj klasičnoj – ne nužno dokumentarnoj – fabularnoj strukturi.
Do takvog zaključka dolazimo, međutim, prije svega zbog uistinu šarolike rodovsko-žanrovske palete Vizualnog kolegija s eksperimentalnim predznakom, u kojoj “Usvajanje” gaca po poznatom terenu; samim time prosječnom gledatelju ovo će koncepcijski predstavljati najprobavljiviji film na inicijalno gledanje.
“Usvajanje odobreno” vodi nas putevima animiranog uprizorenja djetinjstva južnokorejskog animatora Junga Henina, samo jedne žive točkice od desetaka tisuća posvojene djece nakon Korejskog rata. Henin (animator i crtač) i Boileau (redatelj) isklesali su snažan i dojmljiv film, usprkos teškom tematskom nazivniku. Teme poput izbjeglištva, pripadnosti i izgubljenog identiteta nisu najlakše štivo prije spavanja, no autorski dvojac svijet ionako ne gleda iz odraslog rakursa.
Zato su vjerojatno i Jungovi odnosi s okolinom oslikani simplificiranim, crno-bijelim pastelama, bez natruha nijansi i naknadne analitičke pameti. No, neartikulirana ljubav jača je od švicarski precizno izrađenih granata, nova obitelj od hladnog seulskog betona, a pun trbuh od pravedne ali nedostupne majčinske figure. Jung je bio jedan od onih sretnih. “Usvajanje odobreno” kao koža svojeg junaka; topao kao med. I glavna preporuka s HRFF-ovog Vizualnog kolegija.
2. “Staro židovsko groblje” / “The Old Jewish Cemetery” (2015) / 1.12. u 20 sati
- Režija: Sergej Loznica
- Zemlja podrijetla: Nizozemska
- Trajanje: 20 minuta
Ukrajinski majstor Sergej Loznica na ovogodišnji se HRFF plasirao sa strukturalnim filmom “Staro židovsko groblje”, asketski ogoljenim radom o židovskom groblju u Rigi, izgrađenom još 1795. godine. Za vrijeme Drugog svjetskog rata groblje se pretvorilo u posljednje počivalište za više od tisuću Židova ubijenih u obližnjem getu.
Sudbina se do današnjih dana još nekoliko puta poigrala s nesretnim mjestom. Najprije je većina spomenika srušena i upotrebljena kao građevinski materijal. Danas je groblje pretvoreno u park, postavši utočištem zaigranoj dječici, lokalnim zgubidanima i tumarajućim turistima.
Loznica u svojem filmu nudi čiste, fiksirane i široke kadrove jednog od najsiromašnijih kvartova Rige. Bez naracije i nasilnih režijskih tehnika, Ukrajinac otima trenutak stapajući se s mikrohabitatom pokopanog povijesnog naslijeđa u maniri gepard-čeke nekog National Geographicovog doksa.
“Groblje” kao da se namjerno poigrava našim osjetilima. Čak i kada smo apsolutno sigurni u ono što nas u pokretu osvjetljava s velikog platna (starica vješa rublje, par koji korača izvan kadra, gospođa koja hrani mačke…), teško se oteti dojmu kako je riječ o zamrznutoj bezvremenskoj kapsuli.
Razglednici bez teksture, zvuka i vlastitog identiteta. Kolektivna tragedija i sjećanje jednog naroda ostali su zabetonirani ispod dječjih klackalica. Za ostalo ionako više nikog nije briga…
3. “Safir iz Saint Louisa” / “Le Saphir de Saint-Louis” (2015) / 1.12. u 20 sati
- Režija: José Luis Guerín
- Zemlje podrijetla: Francuska / Španjolska
- Trajanje: 35 minuta
“Safir iz Saint Louisa” španjolskog autora José Luisa Guerína zanimljiv je iz više kuteva gledanja. Najprije, radi se o naručenom, namjenskom filmu, od strane francuskog grada La Rochellea. Ali zbog te činjenice ništa manje vrijednom i kvalitetnom, prisnažili bi, jelte…
Katedrala Sv. Luja kroz godine je nakupila veću količinu slika koje su pomorci ostavljali kao zahvalu svecima na čistoj ljubavi i mirnom moru. Jedna od njih nijemo svjedoči o patnji i tragičnoj sudbini broda Safir iz 1741. godine, u čijoj se utrobi prisilno smjestio 271 rob i (s nešto više slobodne volje) trideset članova posade. Na kraju dvogodišnje plovidbe uobičajenom export-import rutom sol – robovi – šećer, život je izgubio tek nešto veći postotak ljudi od uobičajenog.
Još jedan normalan dan u uredu 18. stoljeća; u današnjim civilizacijskim okvirima hodanje po leševima i gacanje po nusproizvodima raširene dizenterije, međutim, djeluje kao heripoterovska apstrakcija.
José Luis Guerín u svoju dokumentarnu fresku – više nalik slikarsko-filmskoj adaptaciji “The Bountyja” nego “TV-izložbi” – dinamično isprepliće religijske motive, zapadnjačku hipokriziju i nadnaravne elemente pojačane tobožnjim poganstvom robovskog mesa.
Sveprisutni narator (glumac André Wilms) u Guerinovom filmu obnaša trostruku simboličku ulogu: tumača konkretnih slikarskih motiva, porotničku savjest iz publike te apologetsko-freemanovski Božji glas s nebesa koji opominje, ali ne potapa zalutale ovce iz zapadnoeuropskih barbarskih plemena.
Zbog svoje osvježavajuće tehnike pripovijedanja i neviđenog pristupa recenziji nekog umjetničkog djela, “Safir iz Saint Louisa” bi vas mogao katapultirati prema prvom gradskom muzeju. Gledati – i gledati!
“Noć u kojoj nema razdaljine” / “Night Without Distance” / “Noite Sem Distância” (2015) / 1.12. u 20 sati
- Režija: Lois Patiño
- Zemlje podrijetla: Portugal / Španjolska
- Trajanje: 23 minute
Španjolac Lois Patiño izmiješao je eksperimentalno, dokumentarno i igrano u filmski koktel o sjećanju jednog krajolika; prirodnu granicu između Portugala i Španjolske posutoj kamenjem, rijekom i drvećem. Tihim svjedocima, kako kaže službeni sinopsis, uhodanoj krijumčarskoj ruti koja oživljava nakon zalaska sunca.
Unajmivši (zamolivši?) grupu lokalaca za svoj filmski pothvat, Patiño je pokušao rekonstruirati djelić procesije s pogrešne strane zakona. Statične kadrove udaljenih razgovora, samotnog promatranja rijeke i kamenog krajolika, Španjolac je zaogrnuo u postprodukcijski plašt invertiranog negativa.
“Noći u kojoj nema razdaljine” (2015) to daje nadrealnu i vizualno zapanjujuću dimenziju. Poruka i smisao Španjolčevog filma, međutim, neće odmah isplivati na površinu. Jedno od onih polarizirajućih djela koja branite do smrti ili čije kino-projekcije s gnušanjem napuštate nakon početnih pet minuta nervoznog meškoljenja u stolici.
“Toponimija” / “Toponymy”/ “Toponimia” (2015) / 3.12. u 21 sat
- Režija: Jonathan Perel
- Trajanje: 82 minute
- Zemlja podrijetla: Argentina
Još jedan strukturalni film na lageru, “Toponimija” Argentinca Jonathana Perela, vizualno probira gradove u zapadnom dijelu argentinske pokrajine Tucumán, osnovane od strane vojne hunte 1970-ih godina u želji za okrupnjavanjem disperziranog stanovništva.
Petnaestosekundni fiksirani kadrovi (biste, ulični znakovi, zgrade, autobusna stajališta…) zauvijek iz zaboravnih ralja izvlače nekadašnje događaje i traume, barem za trenutak skladno spajajući hrđavu prošlost i pitomu nesvjesnost sadašnjeg trenutka. Nije tajna da slične filmove u pravilu ostavljamo neocijenjene. Alternativu nudimo u pohvalnoj recenziji The Hollywood Reportera.