“Da je poživjela, rekao bih joj: ‘Uspori, previše si važna. Život te nauči kako živjeti, ako ostaneš živ dovoljno dugo'”, procijedio je svojim zadimljenim baritonom legendarni Tony Bennett pred kraj dvosatnog dokumentarnog filma “Amy” (2015) Asifa Kapadije.
Lekciju koju njegova – mrvicu naša, često svačija – a najmanje vlastita junakinja, Amy Winehouse, glazbenica neizmjernog talenta i intimna prija još neumjerenijih prevratničkih demona, nije stigla naučiti. Veća od života. Veća i od života kojeg nikad nije ni tražila. Života koji je izabrao upravo nju…
Nakon što je nedavno pomeo otočki box-office, od “Senne” (2010., također Kapadia!) preuzevši titulu komercijalno najuspješnijeg britanskog dokumentarnog filma svih vremena, “Amy” od danas u distribuciji Blitz film i videa kreće u široku hrvatsku turneju diljem Cinestar kina. Kapadijin film je, podsjetimo, svoju regionalnu premijeru doživio na 6. Solo Positivo Film Festivalu u Opatiji.
Britanski redatelj je, u to nema nikakve sumnje, napravio film koji vrijedi – gledati. Ali i za kojeg vrijedi platiti kino ulaznicu. Rođeni Londončanin ponovno se, nakon izvrsnog nehagiografskog osvrta na život tragično preminulog F1 vozača Ayrtona Senne, preselio u Had. Ponovno u svijet Onih koji koji govore kroz krckanje vinila i pogledima s one strane arhivske paučine.
Možemo li pomoći nekom tko tu pomoć – ne želi? Nekom tko želi samo nestati? Gdje i kad povlačimo konačnu crtu?
Onih čije misli u konačnici dešifriraju montažerske škare; Onih koji su svoje replike zauvijek utopili u čaši preskupog viskija i proključalim kubicima natprosječno čistog heroinskog eskapizma.
“Amy” je dosad najozbiljniji pokušaj probiranja života velike britanske umjetnice, preminule u 2011. godini od posljedica trovanja alkoholom. Amy Winehouse imala je tek 27 godina kad nas je zauvijek napustila, ali i u tako kratkom razdoblju ostavila je neizbrisiv trag u glazbenoj industriji.
Industriji kojoj zapravo nikad nije htjela pripadati, iako je vjerojatno i sama bila svjesna oksimoronske suprotstavljenosti slave i anonimnosti. Enormnog bogatstva i uzvraćenog pogleda samo jedne djevojčice iz susjedstva.
Iako arhivski, Kapadijin dokumentarac uglavnom izbjegava uporabu talking headsa, priskrbivši filmu dodatnu dozu ispovjedne intimnosti i potrebnog ritma. Izrazi “arhiva” i “arhivski” često se u doku-recenzijama upotrebljavaju u pomalo derogativnom smislu, označavajući nižu dokumentarnu formu, svojstvenu televizijskoj produkciji.
“Amy”, međutim, upravo zbog svoje arhive – prljavo realistične i stvarne; ispovraćane i od samog početka Svijeta nadahnute – i jest toliko dobar film. Kapadia uz pomoć montažera Chrisa Kinga vješto manevrira Britankinim video-životom, nudeći nikad viđene snimke (menadžer Nick Shymansky) Amyinih glazbenih (i životnih!) početaka protkanih deer in the headlights ludilom i ekstatičnih epifanija proniklih iz tek upoznatih čari samostalnog života (“Mogla sam napokon pušiti travu cijeli dan”).
Kako se Kapadijin dokumentarac približava kraju, tako i gledatelj, nenamjerno, postaje dijelom javnog tabloidnog spektakla, apsorbirajući ponuđene paparazzi snimke kao sastavni dio filmskog iskustva.
Na tim početnim kućnim snimkama Winehouse upoznajemo kao zaigranu i sramežljivu djevojčicu, bolno nesvjesne medijske lavine iza ugla koja će joj zauvijek promijeniti život.
O kasnijem spiralnom sunovratu glazbene dive ionako su potrošeni hektolitri svakojake tinte. “Frank”, “Back to Black”. Fatalni Blake Fielder i ulazak u svijet teških droga. Gubitak privatnosti i čelični paparazzi zagrljaj. Neuspješni pokušaji odvikavanja. Nešto uspješniji pokušaj odvikavanja. Fade to black…
Možemo li pomoći nekom tko tu pomoć – ne želi? Nekom tko želi samo nestati? Gdje i kad povlačimo konačnu crtu?
Kako se Kapadijin dokumentarac približava kraju, tako i gledatelj, nenamjerno, postaje dijelom javnog tabloidnog spektakla, apsorbirajući ponuđene paparazzi snimke kao sastavni dio filmskog iskustva.
Gotovo, ili čak potpuno, smetnuvši s uma kako je upravo ta, nikad sita metastazirana zvijer pod maskom selebriti kulture, odgovorna za smrt jedne po svim parametrima natprosječne ljudske individue. Javno smaknuće kojem smo i sami kumovali lijevim polutkama naših kompjuterskih glodavaca…