Jedan krucijalni trenutak – možda bijednih tridesetak sekundi – u “Cesarovoj pečenjari” / “Cesar’s Grill” (2013., Dario Aguirre) usisava sve popratne narativne rukavce ekvadorskog redatelja, u ovom slučaju i jednog od glavnih likova vlastitog filma.
“Moraš znati da te jako volim”, prožuborilo je iz Cesara Aguirrea, kao da te moćne riječi svakodnevno premeće preko ustiju. Riječi su, pak, upućene sinu Dariju, koji slične izljeve emocije od tog dobroćudnog i nenametljivog gospodina – nije čuo nikad.
Dvoplanska je to – možda i malo namještena, no ne i neiskrena – kulminacija “Cesarove pečenjare”, odavno potrebni ispušni ventil za nagomilane frustracije uzrokovane bolešću redateljeve majke i polaganim gašenjem obiteljskog restorančića, opterećenog gotovo nepremostivim dugovima.
Voda je Cesaru odavno došla do grla, ali zbog ponosa, srama ili čega sve ne – znate već koliko tvrdoglavi mogu biti staroškolaši koji ne žele opterećivati blisko okruženje – svom sinu nikad nije obznanio stvarno stanje restorana na umoru.
Sve dok jednog dana ta ista voda nije prekipjela iznad obrva. Telefonske linije s Njemačkom su se užarile, a Dario se, koji u toj zemlji radi već desetak godina, prvim avionom ekspresno vratio u domovinu.
A usput je stigao i snimiti dokumentarac o svim putešesvijama…
U još širem kontekstu, Aguirreov dokumentarac djeluje po istim principima. Pokušavši samim filmom reći ono što ne može u zbilji, “Cesarova pečenjara” zamjenjuje psihoterapeuta. Pokušava izgovoriti neizgovoreno. Naglasiti samozatajno. Prenijeti unutarnjim monolozima izlizano. Povezati dvije osobe koje međusobno nikad nisu znale komunicirati.
Povratkom na rodnu grudu, imao je što za vidjeti. Njegov otac je možda znao pripremati najbolje bifteke u tom dijelu Južne Amerike, no o poslovanju jednog restorana znao nije apsolutno ništa. Simpatični Cesar namirnice je svakodnevno kupovao u maloprodaji (“Volim razgovarati s ljudima, tamo me svi znaju”), a o sistematizaciji troškova i uporabi kompjutera nikad ozbiljno nije ni razmišljao.
Emotivno središte “Cesarove pečenjare” ipak je kilometrima udaljeno od otužnih i neožbukanih zidova jednog poprilično opskurnog restorana, kojeg možemo promatrati tek kao konkretnu centralnu plastičnu poveznicu, vezivno tkivo novog početka. Vatru oko koje su se igrom sudbine prisiljeni okupljati svi krvni stanari ekvadorske pećine.
U još širem kontekstu, Aguirreov dokumentarac djeluje po istim principima. Pokušavši samim filmom reći ono što ne može u zbilji, “Cesarova pečenjara” zamjenjuje psihoterapeuta. Pokušava izgovoriti neizgovoreno. Naglasiti samozatajno. Prenijeti unutarnjim monolozima izlizano. Povezati dvije osobe koje međusobno nikad nisu znale komunicirati.
Put do iskupljenja, katarze, ili kako god dolazak do određenog cilja željeli nazvati, nije posut laticama iz spotova Vlatke Pokos. Aguirre je toga vjerojatno svjestan, povremeno (nepotrebno) ubacujući glazbene interludije s pjesmicama o tekućim događajima.
Kao da i s time Ekvadorac želi naglasiti komičnost životnih paradoksa. Ili njegovu nepravocrtnu nasumičnost. Danas sviraš gitaru u Njemačkoj, sutra raskrčuješ odnos s ocem, prekosutra pokapaš majku…
Stoga je “Cesarova pečenjara” film o grabljenju trenutaka, malim pobjedama i međusobnom uvažavanju koje nije izašlo iz Dr. Philove Talk with each other priručne kajdanke. Rezultat svega jedan je od ljepših i nepretencioznijih dokumentarnih namaza intimne obiteljske dinamike u iznadprosječnom i svakako gledljivom filmu Darija Aguirrea.