“U šahu postoji više različitih kombinacija nego atoma u svemiru”, doznajemo na početku dokumentarnog filma “Album 61” (2013) Izraelca Halila Efrata. Informacija koju smo već negdje apsolvirali, možda u prethodnim šahovskim dokumentarcima poput autističnog “Bobby Fischer Against the World” (2011., Liz Garbus) ili “Brooklyn Castle” (2012., Katie Dellamaggiore), o nemilosrdnoj kompetetivnosti njujorških klinaca.
“Album 61” vjerojatno ne spada u istu kvalitativnu kategoriju, pošto Efrat jednostavno ne raspolaže arsenalom usisavajuće magnetske privlačnosti neponovljivog šahovskog enfant terriblea (Fischer) ili uvijek plodonosnog istraživanja zlatne against all odds žile neprivilegirane crne sirotinje.
Činjenica je da niti Boris Gelfand – centaralna figura “Albuma 61” – ni Viswanathan Anand, čijem se meču za svjetskog šahovskog prvaka 2012. godine vraćamo kao svojevrsnom narativnom establishing shotu, nemaju Fischerovu dijaboličnu karizmu ili barem neku od grešnih kvaliteta s kojima bi se prosječni gledatelj barem na trenutak mogao identificirati.
Na Gelfandovom slučaju upoznajemo svu okrutnost jednog zapravo autističnog sporta. Sporta koji vam od ranog djetinjstva umjesto izlazaka s vršnjacima i maglovitog skandiranja s tribina, garantira krv, znoj i suze. Roditeljski logorski nadzor i u sekundu planirani dnevni raspored, u čijem središtu vjerno čekaju crne i bijele šahovske figurice – sve zapakirano u dojmljivi celofan pomno biranih i grafički elegantnih Efratovih flashbackova.
No upravo ta generalna otuđenost i gikovska nesvjetovnost izrealskog velemajstora u startu je svezala redateljske ruke, pa osim prstohvata servisnih zanimljivosti (Kramnik jednom izgubio deset kilograma za vrijeme prvenstva, Anand razmišlja sedam poteza unaprijed) i završnog krešenda u rovoskoj bitci dvaju šahovskih velemajstora, nismo vidjeli ništa što bi nas natjeralo na ponovno prelistavanje “Albuma 61”.
“Bobby Fischer Against the World” je i dalje vaša najsigurnija (moderna) šahovska dokumentarna oklada…
