Tri irska tinejdžera (Git, Costello i Willa Lee), svaki u svojem glazbenom filmu, u onom dokumentarnom, “Broken Song” (2013) autorice Claire Dix, pokušavaju sakupiti mrvice vlastitog identiteta i promoliti nos iznad začarane bezizlaznosti betonskih geta sjevernog Dublina. Poznato odnekud?
“Broken Song”, međutim, od samog početka, poput zmije i njezine pretijesne kože, odbacuje patronizirajući tonalitet naspram vlastitih junaka, ostavivši tek crno-bijelu fotografiju kao jedinu stilističku egzhibiciju svoje autorice.
Ne treba biti posebno inteligentan i shvatiti ovaj redateljičin izbor kao dodatni naglasak ionako tmurne svakodnevnice dublinske sirotinje, koja se ne razlikuje pretjerano od one koju proživljavaju njihove američke, francuske ili balkanske kolege.
Nije ni čudo što u takvim okolnostima ničega, sada, odmah i po svaku cijenu u pravilu zamjenjuju racio o školovanju, obrazovanju i legalnom izvlačenju iz desetljetnog resetirajućeg začaranog kruga prožetog nasiljem, kriminalom i općom obamrlošću.
Ni naši junaci nisu drugačiji, pogotovo rock pjevač Willa Lee, kojem nad glavom visi i nimalo beznačajna zatvorska kazna.
Ako imate gram sreće, iz govana će vas izvući čarobna lijeva noga, ili u slučaju centralne figure Dixičinog filma – spomenutog Leeja – vedderovski glas iz druge galaksije koji savija prostor i lomi samonametnute vrijednosne okove.
Kada imate 19 godina, teško je tehnicirati između očekivanja društva, vlastitog traženja identiteta i pogleda na željeznu zavjesu svog kvartovskog logora. No u tih nekoliko dragocjenih sati – koje Dix svojim sanjovitim kutevima kamere majčinski brižno i angažirano secira – mikrofon, gitara i pozornica našim klincima-ratnicima postaju jedina stvarnost. Jedina oaza. Rijetka pobjeda nad galopirajućim čudovištima ispred teškom mukom zabarakadiranih vrata kataklizmične stvarnosti.
Ako imate gram sreće, iz govana će vas izvući čarobna lijeva noga, ili u slučaju centralne figure Dixičinog filma – spomenutog Leeja – vedderovski glas iz druge galaksije koji savija prostor i lomi samonametnute vrijednosne okove.
“Broken Song” predstavlja i film o odlukama. Brzim odlukama, jer u getu djetinjstvo ima ograničen rok trajanja. Bijela i plava pilula. Ritam glazbe ili ritam zveckanja zatvorskih ključeva.
I upravo zato ulična pjesnička mudrost Gita i Costella, ali i slomljeni glas Willa Leeja, donose – i gledateljima i glazbenim producentima priželjkivanu – necenzurirano izboranu autentičnost, koju rađa posebna vrsta blata, rasprostranjenog od balkanskog poluotoka do predgrađa Los Angelesa…
