Među predavačima Ex Orinete Film + REFINERI radionice u Rijeci (21. – 26. srpnja 2014.) bit će i iskusni litvanski dokumentarist Audrius Stonys, autor višestruko međunarodno nagrađivanih dokumentaraca. Stonys je i jedini litvanski filmaš koji je osvojio prestižnu nagradu Felix Europske filmske akademije za najbolji europski dokumentarni film 1992. godine (“Earth of the Blind”).
Riječki suorganizatori radionice Ex Oriente Film za radionicu su izabrali i četiri REFINERI projekta koji prelaze granice tipičnog dokumentarnog filma, odnosno prelaze u hibridne filmove i vizualnu umjetnost. Kakav je vaš stav o inscenaciji i ponovljenim, igranim scenama u dokumentarnom filmu?
“Moje je stajalište da nije bitno pitanje kako je nešto urađeno nego zašto. Umjetnost ima svrhu da dopre do nedosezive Istine. Ili da se bolje izrazim, da dođe bliže Istini. Ili da se dotakne bar zraka Istine. Mi kao filmaši biramo drugačiji put.
“Ja kao gledatelj ne marim kojim se putem pošlo, za mene je samo bitno osjećam li tu magičnu blizinu Istine. Jednako je moguće lagati u igranom i dokumentarnom filmu. Kad onaj koji radi dokumentarni film odluči da ima obavezu nahraniti publiku informacijom, on klizi po površini realnosti. Tamo leže sve laži. Iskreno vjerujem da je bilo koja metoda dobra ako ona pomaže da se dotakne unutrašnja Istina.”
Čini li se i vama da mnogi autori dokumentaraca odustaju od umjetničkog u filmu i striktno se usmjeravaju na sadržaj? Mislite li da dokumentarni filmaš može naučiti taj umjetnički način snimanja i montiranja ili se on s njime mora roditi, kao vi na primjer?
“Danas je dokumentarno kino pod strašnim pritiskom tržišta. Poruka koja se toliko često može čuti, na raznim forumima jest – ne marimo za vaše stajalište, dajte nam priču, subjekt.
“Stoga autori filmova više no ikad dosad trebaju hrabrosti za snimanje subjektivnih umjetničkih filmova. Također se radi i o povjerenju. Ako ja, kao umjetnik, vjerujem u publiku, onda vjerujem da još postoje ljudi koji razmišljaju i osjećaju, koji u kino idu ne da bi ubili vrijeme nego da bi pronašli odgovore na egzistencijalna pitanja. Ako zaista to rade, tada je kino živo, a ako ne, onda nema ni smisla da snimamo filmove.”
Slažete li se s konstatacijom kako je nemoguće biti objektivan u dokumentarnom filmskom stvaralaštvu, i bi li objektivnost uopće trebala biti važna u dokumentarnom filmu?
“Nek’ novine budu objektivne! Ili nadzorne kamere na benzinskim crpkama! Bilo kakav potez koji ima umjetnički karakter po svojoj je prirodi potpuno subjektivan. Umjetnost je rođena iz potrebe da se dijele –ne objektivne informacije nego subjektivni osjećaji, misli, strahovi i radosti. Termin objektivna realnost za mene je sinonim za laž.”
Kakva je situacija s dokumentarnim filmom u vašoj zemlji danas? Kako stojite s produkcijom dokumentaraca, njihovim prikazivanjem u kinima, publikom i s takvim filmovima na TV-u?
“Drago mi je da živim u zemlji koja još uvijek dokumentarce smatra umjetnošću. Uglavnom je tako zbog generacije litvanskih dokumentarista iz ’60-ih i ’70-ih. Henrikas Sablevicius, Robertas Verba, Rimtautas Silinis i drugi uspjeli su u oceanu sovjetske laži stvoriti otok unutrašnje istine.
“Odonda postoji stabilna litvanska dokumentarna publika koja jedva čeka da se na velikom platnu pojavi neki novi film. Možda se ne možemo mjeriti s komercijalnim blockbusterima, ali nikad se nisam slagao s idejom da se Umjetnost može mjeriti novcem, prodanim kartama ili matematičkim metodama.”
Koliko je teško u vašoj zemlji prikupiti novac za dokumentarni film? Imate li snažnu potporu države (Ministarstva kulture)?
“Već sam djelomično odgovorio na to pitanje. Još uvijek imamo snažnu potporu Dokumentarnom kinu od strane Ministarstva kulture i Nacionalnog filmskog centra.
“No ipak, nije jednostavno snimati filmove. Ali ne znam nijednu zemlju gdje je to jednostavno. Mislim da je to skroz u redu da se stalno treba dokazivati, a da je želja da se snimi film moralni i egzistencijalni izbor. Ako nije, ti bi se novci trebali potrošiti tamo gdje su potrebniji.”
Tijekom godina shvatio sam da je poprilično osjetljivo pitati dokumentariste jesu li platili svoje likove. Neki o tome ne žele pričati no drugi su mi rekli da su ih, naravno, platili za njihovo vrijeme. Koje je vaše mišljenje i, na primjer, jeste li kojem platili za “Ramina”?
“Ne, nikad ne plaćam svojim likovima. No istovremeno, u potpunosti razumijem redatelje koji to rade. Kad bih im plaćao nikad ne bih znao da li sa mnom razgovaraju i jesu li me pustili u svoj život jer mi vjeruju ili zato što sam im dao novac. To je kao kupovanje ljubavi. A znamo kako se to zove.”
Vratimo se “Raminu”, koji je bio veoma uspješan na festivalima diljem svijeta. Je li bio dobro prihvaćen i u kinima u Latviji i Gruziji (zemljama produkcije, op. p.)?
“Da, film je dosta proputovao. I prikazan je u Latviji, Litvi i Gruziji. Još uvijek putuje. U srpnju će biti prikazan na Parnu film festivalu u Estoniji. Lik iz filma, Ramin Lomsadze, nikad nije mnogo putovao. Danas živi u svojoj maloj kući u Kvareliju i njegovo je jedino putovanje od kuće do dućana i natrag. No njegov je lik proputovao svijet. To je jedno od čuda kinematografije.”
Zašto ste pristali biti jedan od vodećih tutora na Ex Oriente Film + REFINERI radionici i što očekujete od druženja s mladim filmašima? Imate li već sličnih iskustava?
“Mislim da se u kinematografiji sve svodi na dijeljenje. Živ si dok imaš potrebe da dijeliš, i ljepotu i kompleksnost ovoga svijeta. Ako mogu biti koristan, ako itko može upotrijebiti moje iskustvo kako bi bolje razumio kinematografiju, uvijek će mi biti drago da to mogu pružiti. Mislim da je svijet profesionalnog dokumentarnog filma mnogo otvoreniji i prijateljskiji nego svijet igranog filma. Mi volimo dijeliti.”
Originalni intervju: Filip Šebek, dokweb.net