Nekad davno, prije Facebooka i touchscreenova, općenarodnog ADHD-a i dobro podmazanog mazohističkog biračkog korpusa, postojao je procijep u vremenu u kojem je zrak ruralnih krajeva bivše Jugoslavije parao i zvuk majstora svirača lišća.
Da, dobro ste čuli – lišća. Priučenim glazbenicima, u pauzama teškog fizičkog rada, bio je dovoljan tek jedan običan list kojeg bi stavili u usta. Zvuk kojeg bi proizvodili sviranjem / vibriranjem svojeg instrumenta teško se mogao uspoređivati s bilo kojim postojećim glazbalom, možda na prvu s visokopištećom trubom, recimo.
U “Anplagdu” / “Unplugged” (2013) srpski redatelj Mladen Kovačević traži zaboravljene junake još arhaičnijeg umijeća, usput u stilu “Hypea” (1996., Doug Pray) otvorivši film efektnim eskpozitorijem u kojem Vera, bivša privatna detektivka, tumara mističnom glazbeničkom komunom.
Uz Veru, vrsnu sviračicu lišća, ubrzo upoznajemo i Petra, lokalnog poljoprivrednika te Josipa, 56-godišnjaka koji uz preko dvadeset apsoliviranih instrumenata žarko želi ući i u odabrano društvo zelenih glazbenika. Kasnije će se ispostaviti – nimalo lagan zadatak za nestrpljivog i društveno pomalo autističnog one man banda.
Kovačevićev dokumentarac je ambivalentan miks tvrdolinijaškog tradicionalizma i neritmičnog MTV-evskog kolaža. Slatke nostalgije i laboratorijskog odmaka od svojih snimanih subjekata. Impresioniranosti neskvadašnjom tematikom i razočaranosti mahnitom napučenošću scena u kojem glavni likovi, bez voznog smisla i reda, usred disperzirane audiovizualne kakofonije, istovremeno pušu, sviraju, pokušavaju svirati i religioznom upornošću (Josip!) sugovornicima upadaju u riječ.
Probat će Josip u narednim tjednima svakakve tehnike sviranja lišća, od nježnog priljubljivanja usnama do savijanja jezika. Tko bi rekao kako će uglazbljivanje zelenila biti teže od svladavanja gusli, frula i ostalih instrumenata koje je usput sagradio / izumio?
Kovačevićev dokumentarac je ambivalentan miks tvrdolinijaškog tradicionalizma i neritmičnog MTV-evskog kolaža. Slatke nostalgije i laboratorijskog odmaka od svojih snimanih subjekata. Impresioniranosti neskvadašnjom tematikom i razočaranosti mahnitom napučenošću scena u kojem glavni likovi, bez voznog smisla i reda, usred disperzirane audiovizualne kakofonije, istovremeno pušu, sviraju, pokušavaju svirati i religioznom upornošću (Josip!) sugovornicima upadaju u riječ.
Da ne bi bilo zabune, “Anplagd” obiluje i nizom pamtljivih scena, poput one u kojoj Petar predstavlja vlastiti izum pastirskog štapa i frule, sve u jednom komadu drveta. Kako odoljeti i petarpanovskoj utopiji, tračku nedostižne stvarnosti i traženju savršenog lista s kojim ćete u prirodnoj simbiozi bez presedana otploviti izvan dosega pipaca stvarnog svijeta.
No, iza početne euforije neuobičajenom i obećavajućom sadržajnom premisom, ostaje tek slabokrvna, nezaokružena i uglavnom neispunjavajuća dokumentarna predstava koja nam neće ostati u dugotrajnoj memoriji.
