Iz Nizozemske nam dolazi dokumentarni film “Kroz Elenine uši” / “Through Ellen’s Ears” (2011) redateljice Saskie Gubbels koji je svoju (pret)premijeru doživio na IDFA-i, najvećem svjetskom festivalu dokumentarnog filma.
11-godišnja Ellen je gluha od rođenja. Uostalom kao i većina njezine obitelji i školskih prijatelja. Kako polako ulazi u tinejdžerske godine, glavna junakinja Gubbelsinog filma mora donijeti jednu od najvažnijih odluka u svojem mladom životu: nastaviti školovanje u internatu za gluhe osobe ili početi pohađati normalnu školu za osobe s poteškoćama sluha.
Suprotno roditeljskim željama, Ellen se odlučila za drugu opciju, unatoč spoznaji kako će se umjesto znakovnim jezikom, s novim kolegama i profesorima morati sporazumijevati vlastitim glasom, odnosno čitanjem sa sugovornikovih usana.
“Poznajem svijet gluhih, ali u budućnosti želim naučiti normalno govoriti”, odlučno je rekla svojim najbližima mala Nizozemka koja se ne odvaja od svoje najbolje prijateljice Myrthe, također osobe s problemima sluha.
17-minutni “Kroz Elenine uši” vjerojatno neće vrištati s headlinerskih naslovnica važnijih svjetskih filmskih festivala, no njegova snaga ionako leži u decentnoj i prije svega edukativno-senzibilizirajućoj strani medalje, koja bi trebala osigurati što bezbolniju integraciju osoba s invaliditetom u, uvjetno rečeno, normalno društvo.
17-minutni “Kroz Elenine uši” vjerojatno neće vrištati s headlinerskih naslovnica važnijih svjetskih filmskih festivala, no njegova snaga ionako leži u decentnoj i prije svega edukativno-senzibilizirajućoj strani medalje, koja bi trebala osigurati što bezbolniju integraciju osoba s invaliditetom u, uvjetno rečeno, normalno društvo.
Nizozemka je izbjegla uobičajenu patronizirajuću patetiku, koncentriravši se isključivo na mentalnu snagu, čvrstoću i nepokolebljivost jedne još uvijek krhke djevojčice, na kojoj bi joj pozavidjele i višestruko starije i zrelije individue.
Dovoljno se samo prisjetiti scene u kojoj Ellen vokalno naručuje kolače u lokalnoj slastičarnici, a koja je poslužila kao idealna metafora generalnog tona “Kroz Elenine uši”, ali i životnih zapreka koje će joj u budućnosti stajati na putu.
Gubbels je na taj način tisućama Ellena dala ljudsko lice i naličje, kroz svoj kratki film provlačeći iznimno bitnu poruku: “Bolest ili fizička mana ne mogu i ne smiju određivati jedno ljudsko biće”. I upravo to i jest najveća i jedina bitna pobjeda dokumentarnog filma “Kroz Elenine uši”.
