Hrvatski redatelj Bruno Gamulin, filmski i TV redatelj rođen 1947. u Zagrebu, uistinu je imao zanimljiv profesionalni put. Ovaj značajni filmski djelatnik uz diplomu filmskog redatelja s Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, posjeduje i onu sa Sveučilišta u Zagrebu (Povijest umjestnosti i filozofija).
Iako ga naša šira javnost pamti uglavnom po cjelovečernjim igranim filmovima (“Sedma kronika”, “Polagana predaja”…), Bruno Gamulin je u svojoj filmskoj karijeri snimio i značajan broj dokumentarnih ostvarenja, od kojih su neki ostvarili i zavidne uspjehe izvan granica Lijepe naše.
U Makarskoj će Gamulin obavljati funkciju jednog od članova žirija premijernog DokuMA Film Festivala, pa smo specijalno za tu prigodu uspjeli dogovoriti intervju s našim uvaženim redateljem.
Posljednji film ste snimili 2001. godine. Čime ste se u međuvremenu bavili i koji je razlog tolike pauze od posljednjeg cjelovečernjeg redateljskog posla?
“Između realizacija filmova nema pauza. Postoje kraći ili duži periodi sazrijevanja teme i autorske motivacije – a zatim slijede kraći ili duži periodi razvijanja filmskih projekata. Od 2001. razvijao sam tri dugometražna filma koji su svi nažalost bili nešto zahtjevniji od skromnih mogućnosti financiranja dugometražnog filma u Hrvatskoj, a koje na kraju nisam snimio.”
“Ali to ne znači da ti filmovi ne postoje. U međuvremenu sam se bavio skupljanjem sitnih bobičastih plodova (kupina, malina, trešnja, grožđe itd.) i razvijanjem i internacionalnom kompetitivnošću nastavnih programa na Filmskoj akademiji u Zagrebu.”
U vašoj karijeri snimili ste i dosta dokumentarnih filmova. Kolika je razlika između ondašnje produkcije i ovoga što danas gledamo u kinima?
“Nema razlike. Samo je glad za dokumentarnošću danas veća. Igranih filmova ima previše, čak i dobrih filmova ima previše. Došlo je do zagušenja. Odbijanja. Nitko ne može pogledati baš sve dobre ili izvrsne filmove koji se danas proizvode.”
Koja je po vama glavna razlika između snimanja dokumentarnog i igranog filma?
“U dokumentarnom filmu nema loših glumaca. U nekim mojim dokumentarnim filmovima nema ni dobrih, odnosno nikakvih glumaca. Niti ljudi uopće.”
Sviđa li vam se pravac u kojem se generalno kreće današnja dokumentarna industrija?
“Ne primjećujem neki određeni zajednički pravac – ali primjećujem raznovrsnost i nepredvidivost nezavisnih autora. I to je dobro. I to je dovoljno.”
Koji su vam se hrvatski dokumentarni filmovi svidjeli u zadnjih, recimo, desetak godina? Imate li možda nekog osobnog favorita?
“Dozvolite mi da na to pitanje ne odgovorim. To bi me odvelo u zonu arbitrarnosti koja mi nije bliska. Ne podnosim rangiranja i usporedbe. To nije moj posao. Svaki dokumentarni film u sebi nosi ili ne nosi opravdanje svojeg postojanja i ono ne zavisi od bilo kakve poredbe s drugim filmovima.”
Jeste li ikada bili u Makarskoj? Koje vas moguće anegdote vežu za taj kraj?
“Bio sam više puta. Anegdota se ne sjećam. Ali Makarsku gledam svaki dan (i naročito noću) s mojih prozora iz Jelse već 60-tak godina tijekom ljetnih mjeseci. Udaljenost od nekih petnaestak nautičkih milja mi se čini zanemariva, tako da je veza prema njoj gotovo izravna.”
“Osim toga, moj je otac svojedobno sakupljao školjke te je prijateljevao i razmjenjivao duplikate s legendarnim franjevcem (dr. fra Jure Radić) i osnivačem Malakološke zbirke u Makarskoj. Dakle, neke makarske školjke (zauvijek) čuvam u svojoj kući.”
Pošto ćete biti u ocjenjivačkom sudu 1. DokuMA Film Festivala, možete li nam reći koje će kriterije morati zadovoljavati određeni dokumentarni naslov kako bi kod vas dobio visoku ocjenu?
“Kriteriji su: relevantnost teme filma, autorska koherentnost, visoka profesionalnost izvedbe, moralna zaštita ljudi koje snimate i osebujnost osobne autorske poetike. Uglavnom su to moji glavni kriteriji koji ne moraju nužno ići tim redoslijedom.”
Nedavno smo čuli zanimljivu priču o tome kako vas je Miroslav Krleža kao malog dječaka udario svojim autom. Možete li malo opisati tu nesvakidašnju situaciju?
“Istini za volju, treba reći da Krleža nikad nije vozio automobil, pošto je imao osobnog šofera. E, taj gospodin i ja vjerojatno dijelimo odgovornost za taj prometni incident daleke 1955. na Gvozdu između mojeg kućnog broja 15 i Krležinog 23. Dobio sam par ogrebotina, beznačajno. Jedina je gnjavaža što vam dugo ostaje lagana, ali ipak agresivna koloristička opsesija za cijeli život: Chevrolet je, naime, bio svijetlozelene boje i imao je bijele gume.”
Čuli smo kako vam je Werner Herzog najdraži redatelj. Koliko ima istine u tome i čime vas je najviše kupio – svojim dokumentarnim ili igranim opusom?
“E, krivo ste čuli. Bez obzira na to, Herzog je dostojan svakog poštovanja (iako Bračanin, ha!?). Kupio me je ipak baš upornim odbijanjem da se odluči za preferenciju naznačenu u Vašem pitanju. Dakle, i jedno i drugo – tu nema ili-ili.”