Od svih najavljenih dokumentaraca u sklopu predstavljanja nagrađenih ostvarenja s prošlogodišnjeg Liburnia Film Festvala, nekako smo se najviše radovali filmu “Polazište za čekanje” (2013., produkcija: Filmaktiv) mlade filmašice Maše Drndić.
Trajalo je to naše nevidljivo natezanje s crno-bijelim filmskim dokumentom riječkog slijepog crijeva, kako autorica u sinopsisu tepa tamošnjem autobusnom kolodvoru Žabica, neuglednom i za jedan razvijeni grad nedovoljnom putničkom melting potu.
Tek prije nekoliko dana napokon smo završili svetogralovsku potjeru za “Polazištem” s kojim smo uglavnom apsorbirali željeni miks hrđajuće kvarnerske melankolije i istančane glazbeno-vizualne estetike buduće redateljske heroine.
Film riječke redateljice cijepljen je od linearnosti, isprofiliranih glavnih subjekata i morganfreemanovske naracije, ustupajući prije svega prostor polueksperimentalnoj meditaciji i dubinskom promišljanju zaleđenog prostorno-vremenskog komadića propadajućeg riječkog svemira.
“Polazište za čekanje” definitivno nije rađen za široke mase, pa će publika naviknuta na standardni dokumentarni narativ uglavnom nemoćno slijegati ramenima i nervozno provjeravati vremenske zone na svojim mobitelima.
Film riječke redateljice cijepljen je od linearnosti, isprofiliranih glavnih subjekata i morganfreemanovske naracije, ustupajući prije svega prostor polueksperimentalnoj meditaciji i dubinskom promišljanju zaleđenog prostorno-vremenskog komadića propadajućeg riječkog svemira.
Poetsko ostvarenje Maše Drndić, koje svoju snagu crpi iz polufiksirane distance vlastitih kamera, tek na prvu djeluje kao nasumično nizanje eksterijera (dnevnopolitičke rasprave, krupni kadrovi vozača autobusa, pijani nogometni navijači…) i interijera (prodavačice u trgovinici, gospođe na autobusnom šalteru…) odumrlog riječkog polazišta za čekanje.
No, voajersko “Polazište za čekanje” kroz samu Žabicu (novi kolodvor obećan 2010. godine), međusobne razgovore ljudi (stariji savjetuju mlađima selidbu u inozemstvo) i opipljivo nasilje u zraku (danas navijačko, sutra bilo kakvo) savršeno ocrtava tragičnu hrvatsku socio-ekonomsku apatiju.
Posolite spomenute stvari s orgazmično dobrim izborom pratećeg soundtracka (Japanski premijeri) i “Polazište za čekanje” bez problema možete svrstati u ladicu artističkih dokumentaraca kojima ćete se zbog utvrđivanja gradiva vratiti još barem jedanput.
