Kad profesionalnu redateljsku karijeru – ili barem neusahlom željom za istom – počnete eksploatacijskim filmskim trešerajem, koji varira od zaljubljenih psihotičnih manikirki do izvanzemaljskih žigola, teško se u budućnosti možete nadati ozbiljnijoj prilici poprilično nemilosdrne sjevernoameričke celuloiodne industrije.
No, američki redatelj Gorman Bechard spada u onu drugu, rijetku skupinu filmaša, čije se karijere izučavaju na filmskim iznimke koje potvrđuju pravilo klišejističkim kolegijima. Sve više naginjući prema nefikcijskom izričaju (“Color Me Obsessed: A Film About The Replacements”, 2011.), Bechard je kroz godine izbrisao početnu stigmu jednokratnog filmaša i napokon zasužio i industrijsko, ali i kritičarsko poštovanje.
Na 8. DORF-u imali smo priliku vidjeti njegov pretposljednji film pod nazivom “Every Everything – Glazba, život i vremena Granta Harta” / “Every Everything: The Music, Life & Times of Grant Hart” (2013), dokumentarac kojim je zaokružio život i glazbeno djelovanje Granta Harta, bubnjara i jednog od lidera kultnog američkog punk benda Hüsker Dü.
Intiman, introspektivan, pa čak i srednjodobaški prestar sam za sraćkanje iskreni Bechardov dokumentarac, prati Granta Harta u memoarskoj misiji demistificiranja vlastite prošlosti i otkopavanja pokojeg zaboravljenog kostura iz porocima natopljenog ormara.
Tražite li tračak mudrosti, vrišteće intimne introspekcije i dašak izumirećeg glazbeno-lemmyjevskog old schoola s mrvicu više stila i inteligencije, “Every Everything – Glazba, život i vremena Granta Harta” je dokumentarac kojeg biste trebali pogledati – jučer.
U vjerojatno najboljem dokumentarcu (od programa koji smo pogledali) s netom završenog DORF-a, Hart – sada već na pragu ulaska u šesto desetljeće života – platonovskom mudrošću rastavlja jednadžbu prohujalog života u kojem je još kao klinac asimilirao palice za bubnjeve, iz čijeg je zanosa, zajedno s Bobom Mouldom, rođen utjecajni bend Hüsker Dü.
Čak i već prekaljeni veterani dokumentarnih, a naročito glazbenih filmova, moraju ostati poprilično impresionirani spojem Bechardove dramaturške ruke (inspirirane Morrisovim filmom “Fog of War”) i iznadprosječne samokritične inteligencije umjetnika čije je djelovanje, po njegovim riječima, inspiriralo brojne druge pripadnike glazbene industrije.
“Every Everything – Glazba, život i vremena Granta Harta” dobrim dijelom govori o uzrocima raspada samog Hüsker Düa, no Bechard je – posve razumljivo i opravdano – zaključio kako prava i cjelovečernjeg dokumentarca vrijedna priča, leži u guljenju slojeva s Hartovog ovozemaljskog postojanja prožetog heroinskom ovisnošću, mirenjem sa spoznajom o emocionalno zakinutim članovima uže obitelji te nikad do kraja realiziranom umjetničkom potencijalu.
“Ako mogu gorjeti, to onda nisu toliko važne stvari”, govori pred kraj filma Hart, pozirajući ispred mjesta na kojem je nekad stajala njegova u požaru izgorjela kuća. “Važne su samo uspomene koje nosite sa sobom”, zaključuje melankolični glazbeni virtuoz nepogrešivo nas podsjećajući na Davida Eugena Edwardsa u dokumentarcu “The Preacher” (2000) redateljice Sarah Vos.
Tražite li tračak mudrosti, vrišteće intimne introspekcije i dašak izumirećeg glazbeno-lemmyjevskog old schoola s mrvicu više stila i inteligencije, “Every Everything – Glazba, život i vremena Granta Harta” je dokumentarac kojeg biste trebali pogledati – jučer.