“Baršunasti teroristi” / “Velvet Terrorists” (2013) su na ovogodišnji ZagrebDox stigli sa zavidnom reputacijom. Nagrade na Karlovim Varyjima i Berlinaleu osigurali su ovom dokumentarnom omnibusu o nekadašnjim čehoslovačkim trećeligaškim teroristima crvenotepihaški ulaz na najveći regionalni festival dokumentarnog filma.
Dodatni razlog za podcrtavanje “Terorista” u našoj festivalskoj bilježnici zasigurno je bio i podatak o koproducentskom sudjelovanju produktivnog Siniše Juričića (odlična “Posljednja ambulantna kola Sofije”, 2012.).
Nažalost, dokumentarac redateljskog trojca Ivan Ostrochovsky – Pavol Pekarčik – Peter Kerekes, nije opravdao početne hvalospjeve s početka teksta, prometnuvši se u naše prvo (barem kada govorimo o dokumentarnim filmovima) festivalsko razočaranje.
Koncepcijski razlomljen u tri odvojene dokumentarne priče s istim sudbinskim nazivnikom, “Baršunasti terorosti” svjetlo svoje pažnje usmjeravaju na trojicu bivših čehoslovačkih zatvorenika koji su zbog svojih antikomunističkih djelovanja određeni dio života svijet gledali iza željeznih rešetaka.
Stanislav Stano Kratochvil, František Fero Bednar i Vladimir Hučik danas su gospoda u srednjim godinama, čiji životi ni izbliza ne sliče lifestyleu kakvom su vodili krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su vlastitim subverzivnim djelovanjem uzbunjivali vrhušku domicilne Komunističke partije.
S izuzetkom posljednjeg dijela omnibusa, u kojem gorostasni i najfascinantniji među trojcem ostarjelih terorista – Vladimi Hučin – tajnama zanata podučava tek propupalu tinejdžerku, “Baršunasti teroristi” su velikim dijelom zaboravljivo nefikcijsko djelo kojem se definitivno nećete vraćati nakon prvog gledanja.
Nekadašnji teroristi – čije su se protudržavne aktivnosti kretale od dizanja u zrak platforme za proslavu Prvog maja, rušenja reklamnih kioska pa sve do pokušaja ubojstva nekadađnjeg komunističkog čelnika Gustava Hušaka – danas uglavnom životare i sa šeretskom sjetom se prisjećaju tih opasnih i nepredvidljivih ratnih vremena.
Redateljski trojac hrabro je izbjegao uobičajene suhoparne zamke klasičnog dokumentarnog filma, osiguravši gotovo filmski narativ, puno bliži nekoj doku-drami nego uobičajenom nefikcijskom iskustvu. Da, kako je rekao Velimir Grgić s T-Portala, “Baršunasti teroristi” se uistinu gledaju poput igranog filma.
I dok slična polufilmska nategnutost poput odlično salivenog odijela stoji, recimo, jednom “Činu smaknuća” (2012), u “Baršunastim teroristima” uglavnom djeluje neprirodno, nametnuto i vidljivo scenski pomno planirano. U kombinaciji s uglavnom plošnim, nezanimljivim i gotovo autističnim glavnim junacima (Vladimir kao jedina iznimka koje potvrđuje pravilo), “Teroristi” velikodušno pružaju tek negostoljubivo kino-iskustvo.
Ono što je trebao biti ugodan odmak od klasične doku-štancarije (scene dizanja bilboarda u zrak, učenje novih naraštaja baratanju kalašem, rekonstruiranje nekadašnjih terorističkih akcija) pretvorilo se u zamorno i repetitivno kolaž-manipuliranje gledateljevom – u našem slučaju već odavno odsutnom – pažnjom.
S izuzetkom posljednjeg dijela omnibusa, u kojem gorostasni i najfascinantniji među trojcem ostarjelih terorista – Vladimi Hučin – tajnama zanata podučava tek propupalu tinejdžerku, “Baršunasti teroristi” su velikim dijelom zaboravljivo nefikcijsko djelo kojem se definitivno nećete vraćati nakon prvog gledanja.
Eh da, nemojmo zaboraviti niti fenomenalnog direktora fotografije Martina Kollara, čije je nevjerojatno oko zaslužno za barem pola dodatne zvjezdice na konačnoj ocjenovnoj torti…
