Iznimno upečatljiv filmski debi ostvarila je jemensko-škotska redateljica Sara Ishaq sa svojim kratkim dokumentarcem nominiranim za ovogodišnji Oscar – “Karama Has No Walls” (2012) – opisavši nenasilne prosvjede bliskoistočnih sunarodnjaka protiv vladavine autokratskog predsjednika Alija Abdullaha Saleha.
Okuraženi uspjehom nedavnog Arapskog proljeća, jemenski prosvjednici početkom 2011. godine počeli su prosvjednu kampanju protiv Salehovog režima, kojeg su optuživali za manjak demokratskih reformi, korupciju i kršenje ljudskih prava.
Suočen s nepokolebljivim valom prosvjedničkih zahtjeva za ostavkom, Saleh je javno objavio odustanak od predsjedničke kandidature u 2013. godini i odstupanje s vlasti, u zamjenu za potpuni imunitet i brisanje svih zločina počinjenih za vrijeme njegove vladavine.
Točno na pola puta između početka jemenske revolucije i Salehove abdikacijske pripreme, međutim, dogodio se masakr u tamošnjem gradu Sana’a, u kojem su vladine snage otvorile vatru na prosvjednike i hladnokrvno pobile 53, a ranile stotine nedužnih Jemenaca…
Nadrealne, mučne i neprobavljive scene uspjeli su zabilježiti snimatelji dokumentarca “Karama Has No Walls”, doslovce riskirajući živu glavu za prenošenje ubitačne stvarnosti iz ove bliskoistične zemlje. “Ovo je krv mučenika!”, izbezumljeno se odjednom u kadru pojavljuje jedan od prosvjednika, potpuno prekriven krvlju ranjenog sunarodnjaka.
Sara Ishaq i njezina tri kamermana uvode nas u taj kaotični početak revolucionarne jemenske 2011. godine, iz prvog lica prikazujući sve užase jednog nasilno gašenog krika za drugačijim pravilima igre, u kojoj tvoja legalno izabrana vlada ne namješta nišanske sprave na slabo pokretnim i zbijenim ljudskim metama.
Nadrealne, mučne i neprobavljive scene uspjeli su zabilježiti snimatelji dokumentarca “Karama Has No Walls”, doslovce riskirajući živu glavu za prenošenje ubitačne stvarnosti iz ove bliskoistične zemlje. “Ovo je krv mučenika!”, izbezumljeno se odjednom u kadru pojavljuje jedan od prosvjednika, potpuno prekriven krvlju ranjenog sunarodnjaka.
U drugom kadru nekoliko muškaraca pokušava na sigurno odnijeti očito preminulog muškarca. U trećem jedan od prosvjednika podiže majicu i prkosno izaziva vladine snage da ga upucaju u označeno mjesto. Meci posvuda fijuču. Ljudi umiru. Buka je u tom predvorju jemenskog pakla nepodnošljiva. Prosvjednici unatoč svemu i dalje goloruki jurišaju na oklopljenu vladinu armadu. Novo naličje slobode i luđački zanos na jemenski način…
Vrlo dobri kratki dokumentarni film Sare Ishaq poslužio je i kao efektni poništavač nakupljene bliskoistočne paradigme, u kojoj iza ideološkog berlinskog zida žive oni nerazumljiviji, neželjeni i drugačiji.
Kad nakon znakovite protuteže “Karaminih” kadrova – u kojoj cijenu svakog ispaljenog metka plaća po jedna zauvijek promijenjena ljudska sudbina – iskreno pogledate u shrvano lice tugujućeg oca za poginulim sinom, shvatit ćete da suštinska razlika između njih i nas stane u širinu prosječnog Tic-Tac bombona.