Dokumentarac “Ja, kada sam bila klinac, bila sam klinka”, redateljice Ivane Todorović, koji prikazuje životnu priču transrodne Srpkinje Goce, hrvatsku je premijeru ostvario ovog petka na posljednjem danu 11. Human Rights Film Festivala. Nedugo nakon premijere uspjeli smo porazgovarati sa srpskom redateljicom kojoj je ovo ukupno četvrti dokumentarni film u karijeri, a koju su obilježili isključivo društveno angažirani filmovi.
Gocina životna priča uistinu je fascinantna. Što vas je potaknulo na snimanje baš ove konkretne sudbine?
“Goca i njezine tri prijateljice najprije su se obratile jednoj nevladinoj organizaciji te izrazile želju za realizacijom predstave, kojom bi široj javnosti ispričale svoju životnu priču. Nakon toga su pozvale nekoliko umjetnika, kazališnih redatelja i mene kao dokumentaristicu kako bi im pomogli u ostvarenju tog cilja.”
“Film je u početku trebao obuhvatiti životne priče ovih žena, no moram priznati kako sam se izgubila u cijeloj priči, prije svega zbog specifičnosti njihovih života. Bilo mi je to ipak previše, pa sam na kraju odlučila snimati samo Gocu, kojoj sam se otpočetka najviše divila. Razmišljala sam što bi se sa mnom dogodilo da sam u njezinoj koži i zaključila da bih u tom slučaju vjerojatno bila narkomanka, mrtva ili što već…”
U filmu smo vidjeli i njezinu kćerku ili nećakinju, nisam do kraja uspio dešifrirati njihov odnos…
“Njena sestra joj je ostavila dijete, a Goca tu djevojčicu uistinu doživljava kao svoju kćerku. Tek kad je nećakinja odrasla, Goca je s njom počela dijeliti intimnije detalje vlastitog života.”
Znači nećakinja je upoznata s Gocinom prostitucijom?
“Da, njih dvije su izuzetno bliske i baš su lijepa obitelj. Njihov međusobni odnos nije završio u konačnoj verziji filma, jer sam se željela baviti s Gocinim životom u sadašnjem vremenu. Ali Goca, recimo, nije uzimala ženske hormone i započinjala fazu transformacije dok god nećakinja nije napunila 18 godina i završila svoje školovanje.”
Rekli ste da je jedna od većih kritičarskih zamjerki na vaš film upravo njegova kratkoća? Zašto vaš dokumentarac nije duži i zar ne smatrate da biste s većom minutažom uspješnije zaokružili kompletnu Gocinu životnu priču?
“Slažem se s tim. No, moram istaknuti kako je film rađen s izuzetno malim budžetom. Ja istovremeno i snimam i režiram, pa sam u konačnici bila sretna što sam ga uopće završila.”
Koliko je prošlo vremena od neke prvotne ideje do kraja postprodukcije dokumentarca “Ja, kada sam bila klinac, bila sam klinka”?
“Prošlo je dvije godine, uključujući i montažu. No, nisam radila isključivo na svom dokumentarcu, obavljala sam i neke druge stvari. Film nije mogao biti duži i zbog malog budžeta, a i kao što sam već rekla, cijela situacija oko snimanja mi je bila malo previše…”
Previše? Možete li to malo pojasniti?
“Kad radim film, onda se u u njega cijela dajem. Kako sam od početka imala tako mali budžet, moj život u to doba bio je jako oskudan, pa sam se stalno selila – malo kod ovog, malo kod onog. Druga stvar – ja sam od samog starta u Goci vidjela jednu hrabru ženu i životnog filozofa koji se bori za sebe, što smatram jako bitnim. Vidjela sam i osobu koja je uspjela spojiti dvije najvažnije životne stvari: odgojiti dijete i biti majka. Goci je još samo preostalo da postane žena.”
“S tako posloženim stvarima, smatrala sam kako je cjelokupna priča došla do svog kraja, pa je to također jedan od razloga što moj dokumentarac nije dugometražne duljine. Kad sam kretala u ovaj projekt, nisam uopće razmišljala o rađenju dokumentarca o životu transvestita u Beogradu. Naravno, gledajući iz ove perspektive, neke stvari sam mogla napraviti drugačije – recimo pronaći koproducenta ili produžiti ukupnu minutažu. No, bila je to tadašnja energija iz koje je nastao film i to je to…”
U jednoj od scena svjedočili smo Gocinom ubrizgavanja hormonskih injekcija. Kako ih je uopće naručila i zar njihovo naručivanje u Srbiji i dalje spada u ilegalne djelatnosti?
“Goca je hormonske injekcije naručila preko prijateljice. To se u filmu vidi, pošto ih je, službeno, naručivala za svoju mamu.”
Zašto, zar naručivanje takvih proizvoda još uvijek nije zakonski regulirano u Srbiji?
“Nije, ali to bi se uskoro trebalo srediti.”
Kad smo već kod vaše zemlje, kakva je situacija s LGBT pravima u Srbiji? Koliko smo upoznati s činjenicama, prošli Gay Pride je otkazan. Ima li uopće nekog napretka glede spomenute tematike?
“Da, prošli Pride je otkazan… No, po meni, ipak ima određenog napretka. Recimo, Goca je sada javna ličnost koja je otvorila vlastitu nevladinu organizaciju za transrodna pitanja. Jedna je od sedam javnih ličnosti sačinjenih od redateljica, glumica i književnica, a koje progovaraju protiv nasilja nad ženama. Meni je to pokazatelj da stvari idu prema boljem. Naravno, svakodnevni život je problematičan i tu će proći dosta vremena da se stvari promijene na bolje.”
Spomenuli ste Gocino angažirano djelovanje… A prostitucija, je li napokon raskrstila s tim dijelom svog života?
“Goca je prekinula s prostituiranjem jer sada ima potpuno drugačiji način života. To je i inače generalni problem takvih osoba, koje su primorane baviti se prostitucijom jer ih nitko ne želi zaposliti. Goca danas ima izvor prihoda i možemo reći da je potpuno druga žena u odnosu na te dane. “
Što vi trenutno profesionalno radite, možete li živjeti od snimanja dokumentaraca?
“Trenutno predajem i snimam namjenske filmove za druge. U ovom trenutku ne radim svoj film, ali mi je život u kaosu kada ga počnem snimati… Kod nas je jako teška situacija s dokumentarnim filmom i ne znam nikoga tko u Srbiji baš živi od dokumentaraca.”
Frustrira li vas činjenica da i nakon toliko nagrada i priznanja ne možete živjeti od vlastitih filmskih ostvarenja?
“Da, naravno, to mi je katastrofa! Naravno da bih se i ja voljela super obući i lijepo živjeti (smijeh), ali ne dozvoljavam da me trenutna situacija frustrira, pošto znam da i jači od mene istu muku muče. Od toga što kukam, nemam ništa. Važno mi je da radim što volim i da sretna legnem navečer u krevet. Zato sam u miru sama sa sobom.”