Ukrajinskom redatelju Juriju Rečinskom “Sickfuckpeople” (2013) – film o tamošnjim beskućnicima i njihovim šokantnim životnim uvjetima – prvo je službeno dugometražno dokumentarno ostvarenje u karijeri. Prije spomenutog dokumentarca ovaj Ukrajinac snimio je nekoliko kratkometražnih filmova, a dvije godine radio je u moskovskom Mosfilmu kao montažer.
“Moram priznati kako nije bilo lako preživjeti to razdoblje snimanja dokumentarca. Što sam više provodio vremena s tim mladim ljudima, to su se sve više počinjala upletati razna etička pitanja. Nisam, zapravo, imao puno vremena razmišljati. Reagirao sam instinktivno, i naravno ako imaš priliku pomoći čovjeku s epileptičkim napadom, onda to i napraviš”, istaknuo je Rečinski na druženju s publikom u kinu Europa.
Ukrajinac je svoj vrlo dobri dokumentarac, koji neodoljivo podsjeća na klasik Edet Belzberg – “Children Underground” (2001) – podijelio na tri međusobno povezana koncepcijska čina. Dok u prvom dijelu redatelj svoju pažnju usmjerava na grupnu dinamiku i katastrofalne životne uvjete mladih Ukrajinaca, u preostala dva Rečinski naglasak zadržava na nešto osobnijoj i intimnijoj polici, davši ljudsko lice ovim prašnjavim i uglavnom prekriženim ukrajinskim duhovima.
Kako je na svojoj službenoj stranici rekao redatelj “Sickfuckpeoplea”, odlazak među polumrtve ovisnike o drogi predstavljao je svojevrsni katarzični bijeg od vlastitih problema. No, vjerojatno ni sam Rečinski nije mogao pretpostavljati tragičnu i tupu širinu budućih događaja kojima će svjedočiti iz VIP lože narkomanskog Mordora.
“Sickfuckpeople” alegorijski je dokumentarni mail iz današnje distopijsko-dehumanizirane stvarnosti. Destrukcijski manifest bezlične kolektivne svijesti u kojem je darvinistički model vrednovavanja svijeta jedina poželjna religija. Odbačeni list prezrenih, prekriženih i prekompliciranih ljudskih jednaždbi.
Kao što smo iz neposredne blizine sinoć svjedočili, “Sickfuckpeople” nije svačija šalica čaja. Krv, necenzurirane snimke drogiranja i epileptični napadi sastavni su dio Rečinskijevog dokumentarca, pa ga ne bi preporučili pojedincima s osjetljivijim želucem. Da, “Sickfuckpeople” je bezizlazni, tragični i neopraštajući teroristički udar na sva osjetila, a Rečinski i njegov direktor fotografije uglavnom su nijemi promatrači jedne paralelne stvarnosti čiji bi protagonisti bez problema mogli glumiti u ukrajinskoj verziji druge sezone American Horror Storyja.
“Teško je potpuno odmaknuti se od svojih junaka”, rekao je sinoć nakon prikazivanja filma Rečinski i nastavio: “Želiš li snimiti dobar dokumentarac, moraš i sam sebe izložiti. Naravno, teško je naš odnos nazvati prijateljstvom, ali nesumljivo se radilo o intimnom odnosu”.
“Sickfuckpeople” alegorijski je dokumentarni mail iz današnje distopijsko-dehumanizirane stvarnosti. Destrukcijski manifest bezlične kolektivne svijesti u kojem je darvinistički model vrednovavanja svijeta jedina poželjna religija. Odbačeni list prezrenih, prekriženih i prekompliciranih ljudskih jednaždbi.
“Dajte mi vaše umorne, vaše siromašne, vaše potlačene mase, koje žude da slobodno dišu”. Čini se kako je poruka iz New Yorka na svojem putu parobrodom izgubila nešto od svojeg originalnog značenja…