Oliver Sertić spada u najuži vrh hrvatskih poznavatelja dokumentarnog filma, a kao filmski profesionalac surađivao je sa svim relevantnijim hrvatskim redateljima i producentima.
Od mnogobrojinih aktivnosti ovog svestranog filmskog djelatnika, vrijedi izdvojiti kako je Sertić koordinator Restarta, organizacije koja se bavi video produkcijom, edukacijom i distribucijom dokumentarnih filmova, a uz koju već četvrtu godinu zaredom uspješno vodi Dokukino, jedino hrvatsko kino s dokumentarnom tematikom.
Koja su njegova opažanja glede generalne dokumentarne situacije u Hrvatskoj i regiji, pročitajte u ovom nadasve zanimljivom i informativnom intervjuu.
Za početak, zanima nas koliko se u Hrvatskoj u posljednje vrijeme podignula svijest o dokumentarnom filmu kao važnom mediju za prenošenje važnih društvenih tema?
“Ne volim pretjerano govoriti o sebi, no činjenica je da u Restartu imamo ljude koji vole dokumentarce i koji svoj posao rade sa strašću. Generalno, svijest o dokumentarnom filmu se razvija i nadam se da smo mi samo karika u tom razvijajućem lancu.”
“Imamo dosta produkcijskih kuća koje su izbacile više nagrađivanih filmova, pa iako smo još uvijek mala dokumentarna zajednica, smatram kako smo napravili vidljivi pomak u posljednih nekoliko godina. Naravno, veliku ulogu u širenju svijesti o dokumentarnom filmu kao vrlo važnom mediju, odigrao je i festival ZagrebDox.”
Je li i ovdje riječ o pomodarstvu ili su temelji povećanog odlaska na dokumentarne projekcije mrvicu prosvijetljenije prirode?
“Ne mogu decidirano o tome govoriti. Mislim da Balkanci nisu pretjerano educirana grupa naroda, pa je pojedince na gledanje dokumentaraca u kinima vjerojatno privukla razrađenija PR strana priče zastupljenijih projekata, pogotovo ako govorimo o odlascima na festivale i art kina kojih prije 15 godina nije ni bilo.”
“Uglavnom, možemo biti sretni što ljude uopće zanima dokumentarni film, pošto je cijela filmska situacija u Hrvatskoj još uvijek na niskim granima. S druge strane, filmski djelatnici nisu klonuli duhom pa i dalje, unatoč recesiji, snimaju nove filmove i organiziraju nove festivale…”
Koliko je ispravna vanjska percepcija o smanjenju domaće dokumentarne produkcije izazvane recesijom? Kao da su se i domaći redatelji malo pomirili sa sudbinom, barem tako izgleda sa strane…
“Rekao bih da se snima više filmova nego ikad, za što prije svega smatram odgovornim HAVC (Hrvatski audiovizualni centar), na čelu s ravnateljem Hrvojem Hribarom.”
“U HAVC-u rade dobar posao – uveli su transparentnije dijeljenje financijskih sredstava – pa se i mi u Restartu kao producentni osjećamo zaštićenije od te krovne organizacije. Novci iz HAVC-a, primjerice, odlaze manjem broju projekata, ali su zato ti filmovi počeli dobijati sredstva s kojima je te iste filmove moguće završiti.”
“Kod nas je omjer dodijeljenih sredstava još uvijek dosta visok u odnosu fikcijski-nefikcijski film (10:1), dok je u Danskoj taj omjer 4:1.”
Koji su kriteriji HAVC-a za dodjeljivanje financijskih sredstava?
“Kriteriji najprije ovise o kvaliteti projekta, uspjeha prijašnjih filmova redatelja, no bitno je i da iza filma stoji produkcijska kuća koja iza sebe ima određene rezultate, nagrade, itd.”
Gdje se trenutno nalaze zemlje bivše Jugoslavije po pitanju dokumentarne produkcije?
“Nemoguće je na taj način postavljati stvari. Sve zemlje u okruženju su na različitim stupnjevima ekonomske razvijenost i kulturnog backgrounda. Hrvatska je jedina zemlja koja ima relativno uređeni sistem i strategiju razvoja dokumentaraca, pa je i logično da kvantitativno proizvodimo najviše takvih filmova u regiji.”
“U Srbiji je to još uvijek dosta neorganizirano, premda su prošle godine imali kvalitetnije naslove od nas. Istaknuo bih, recimo, “Bijeg” Srđana Keče, “Ja, kada sam bila klinac bila sam klinka” Ivane Todorović, “The Undertaker” Dragana Nikolića. “Unplugged” Mladena Kovačevića je isto sjajan dokumentarac…”
I Hrvatska također ima pregršt kvalitetnih dokumentarnih naslova, ali šira publika ih uglavnom može vidjeti na festivalima. Što bi se konkretno trebalo dogoditi da hrvatski dokumentarac napokon otpočne svoju redovitu kino-turneju? Ima li uopće kvaliteta filma utjecaja na generalnu distribuciju?
“Kvaliteta filma nema veze s distribucijom. Cinestar i Cineplexx, ako ih želiš malo detaljnije promatrati, su prije svega tvornice zabave čiji je jedini cilj zaraditi novce. A u takvoj komercijalnoj priči, naravno, nema mjesta za dokumentarne filmove.”
Zar si oni to ne mogu priuštiti?
“Mogu, ali ne žele. Tu je financijska logika vrlo jednostavna – ako imaš dvadeset filmova na raspolaganju, stavit ćeš deset koji će donijeti neke novce. Oni su tvornica novca, filmska industrija koja nema pretjeranih umjetničkih pobuda.”
“Što je u neku ruku pošteno, jer bar javno priznaju svoj stav. Volim sebe zavaravati mogućom spoznajom kako će nekim posjetiteljima dosaditi svi ti silni multipleksi i da će određeni promil takvih pojedinaca tražiti neke nove, inteligentnije programe.”
Može li itko u Hrvatskoj živjeti od dokumentaraca?
“Ne, od snimanja dokumentaraca ne može nitko profesionalno živjeti.”
Znači, može se dogoditi vrlo realna situacija da vam film osvoji nagradu na ZagrebDoxu ili IDFA-i, i da opet ostanete bez sredstava te šire kino i DVD distribucije?
“Da, no producentima i redateljima nastupi i nagrade na festivalima donose profesionalno priznanje koje im onda, na raznim natječajima, može pomoći u dobijanju sredstava za sljedeći film.”
Gdje su mladi hrvatski redatelji? Zasigurno nikome nije svejedno ući u često izgubljenu birokratsku bitku za osiguravanje financijskih sredstava?
“Dobro, to je istina. No, realnost ovog posla je i činjenica kako je birokracija dio filmskog posla – od pisanja projekta do konačnog žicanja novca. Pokušat ću ti ukratko približiti cjelokupne cjenike snimanja jednog dugometražnog dokumentarca.”
“U Istočnoj Europi jedan takav film košta od 150.000 – 200.000 eura, dok se na Zapadu cijene kreću od 250.000 – 700.000 eura. Kad smo mi razgovarali sa stranim producentima, oni su nas blijedo gledali i pitali: “Jel’ se vi zaj…? Kako mislite snimiti film s 80 tisuća eura?”
“I kad malo bolje analiziraš cjenik, stvarno se nakupi troškova – od redateljskih izdataka, do color korekcije, sound dizajna, montažerskih usluga… To zbilja košta, i Restart, recimo, ne bi uspio preživjeti bez hrpu dodatnih poslova sa strane, poput distribucije, kina i edukacijskih programa.”
Što je po Oliveru Sertiću oličenje dobrog dokumentarca?
“Dobar dokumentarac moram najprije osjetiti. Ako se ne povežeš s prikazanom pričom i s prikazanim likovima, to je po meni loš film. Bitno mi je da film ostane sa mnom, da upijem novi filmski stil i dokumentarni pristup. Dokumentarce ne gledam kao informativno sredstvo jer te iste informacije mogu dobiti i na internetu.”
“Ako imaš slabe glavne likove, ne možeš snimiti dobar film, unatoč besprijekornoj produkciji. Meni se ne sviđa taj anglosaksonski model razmišljanja u kojem je kultura postala bezvrijedna ukoliko nije financijski isplativa. Takav pristup je sve vidljiviji i u Hrvatskoj, što je meni grozno.”
Postoje li neki budući hrvatski dokumentarni naslovi i događaji koji bi se trebali izdvojiti?
“Uskoro dolazi film Eve Kraljević, “Mia, ja i kromosom viška”, koji bi trebao biti gotov do Doxa. Zanimljiv dokumentarac spremaju Studio DiM i Silvana Menđušić sa svojim ostvarenjem “Photoshopping”, a i Factum završava neke nove naslove. Što se tiče Restarta, pregovaramo s multipleksima oko kino-distribucije “Gangster te voli””.
Kino distribucija? Možete li se tu nadati nekim većim sredstvima?
“U našim prilikama to je nemoguća misao. Ako vam film, recimo, gleda 100 tisuća gledatelja, morate odbiti golemu količinu troškova i na kraju su to ponovno relativno mali novci. Mi očekujemo desetak tisuća gledatelja na “Gangsteru”, što bi nas jako zadovoljilo.”
Ima li nekih pomaka na HRT-u, koliko se dalekovidnica brine o razvoju hrvatskih dokumentaraca?
“HRT je bio inertan zadnjih dvadeset godina, no dosta se stvari promijenilo nabolje u zadnjih godinu dana. Novo vodstvo odlučilo je ispraviti greške svojih prethodnika, kupivši šezdesetak dokumentaraca – manje-više svu značajniju produkciju u zadnje četiri godine. Situacija je definitivno bolja, a s novim programima se otvara i prostor za prikazivanje hrvatskih dokumentaraca.”
