Redatelj Geoffrey Smith ne može se pretjerano pohvaliti kvantitativnom eksplozijom svojih dokumentarnih naslova. Unatoč činjenici da je ovaj talentirani umjetnik trebao, u krajnjem slučaju i morao proširiti vlastiti tanašni redateljski opus, Smith je ipak snimio dva visokokvalitetna, cijenjena i nagrađivana dokumentarca – upravo recenzirani “The English Surgeon” (2007) te izvrsni “Persumed Gulity” (2008), priču o inertnom meksičkom sudskom sustavu kroz oči nevinog pojedinca.
“The English Surgeon” također se može svrstati pod filmove izražene socijalne tematike, a u centru zbivanja nalaze se britanski neurokirurg Henry Marsh te njegov ukrajinski kolega Igor Petrovich, kojima je cilj što bezbolnije, besplatnije i učinkovitije tretirati tamošnje pacijente s raznoraznim neurološkim oboljenjima. Zadatak požrtvovnim doktorima neće biti nimalo lak – većina ukrajinskih pacijenata, naime, u njihovu besplatnu kliniku dolazi s već odavno uznapredovalim bolestima, a golemi problem predstavlja i kronični manjak sanitetske opreme te izostanak stručnog medicinskog osoblja…
Gledajući Smithovo ostvarenje, teško je ne povući paralelu s devastiranim hrvatskim zdravstvom i svim radostima koje prosječna hrvatska bolnica nudi nakon otvaranja generičkog celfona svoje bljutave košarice dobrodošlice. Te 2007. godine, i vremena u kojem je ovaj redatelj i završio snimanje filma “The English Surgeon”, stanje u ukrajinskim bolnicama još se uvijek nije previše odmaknulo od kataklizmičkog početka 90-ih, kada je engleski neurokirurg i odlučio svojim volontiranjem pomoći napaćenom ukrajinskom življu. Užasni higijenski uvjeti, manjak bolničkih kapaciteta i borba s nerazumnom ukrajinskom birokracijom, samo su dio svakodnevnih problema s kojima se glavni junaci “Kirurga” svakodnevno moraju suočavati.
“The English Surgeon” kritički je žalac namijenjen postkomunističkim i robovlasničkim metastaziranim političkim sistemima, u kojima je pojedinac nerijetko nauštrb veće i šire državne slike, premješten u niže slojeve hranidbenog lanca. Smithova bolnička metafora, međutim, uglavnom se rasplinula o neviđeni altruizam kiruškog dvojca, ne prodirući dublje u samo središte socio-ekonomske željeznozavjesaške problematike.
“Operirati ili ne, to je vječna dvojba. To vam je kao ruski rulet s dva revolvera”, kaže ovaj odrasli senzibilni kirurg-dječarac, trenutak kasnije zaključujući kako je “nada najvažnija stvar u životu”. Nada… Koja zaj… riječ. Što napraviti i što reći kada vam ona – na kraju više kao ogoljena riječ nego kao značajni pojam – preostane kao jedina barijera pred nadolazećim tsunamijem prihvaćanja vlastite smrtnosti? Kako reći nekome – bilo kome – da će zemaljski zrak udisati još mjesec, godinu ili tri godine dana?
Kako to reći djetetu, majci, baki ili djevojci na samom početku životnog putovanja? Kako reći nekome da ćete ga, nakon što će morati ostati budan tijekom operacije, operirati običnom (da, običnom!) bušilicom, predviđenom za bušenje – kvragu, pa svega osim mozga? Kako se u međuvremenu boriti i s vlastitim demonima pogrešnih odluka i postupaka? Jesu li nam u trenutku bolesti ili vlastite životne egzistencije, problemi s ćirilicom, gejevima i krvnim zrncima još uvijek zakucani na drvenu vratnicu vrha prioriteta?
Nema sumnje, vodeći besplatnu kijevsku kliniku – u koju pristižu pacijenti iz cijele Ukraijne – doktori iz Smithovog dokumentarca nagledali su se patnji za tri života. Patnji i sudbina, poput one Marianove, mladog muškarca čiji su tumor ukrajinski doktori proglasili neoperabilnim. Sve do dolaska doktora Marshu, koji će ga jedini pokušati izvući iz smrtonosnih ralja.
“The English Surgeon” kritički je žalac namijenjen postkomunističkim i robovlasničko-metastaziranim političkim sistemima, u kojima je pojedinac nerijetko nauštrb veće i šire državne slike, premješten u niže slojeve hranidbenog lanca. Redateljeva bolnička metafora, međutim, uglavnom se rasplinula o neviđeni altruizam kiruškog dvojca, ne prodirući dublje u samo središte socio-ekonomske željeznozavjesaške problematike.
Smith je imao priliku napraviti angažiraniji, efektniji i provokativniji dokumentarni film, no redatelj se radije odlučio zadovoljiti ostankom u intimnijim, reflektivnijim, na kraju krajeva – i sigurnijim – vodama vlastitog glavnog liječničkog subjekta, koji svojom hermetičnošću ponekad narušava samu dinamiku dokumentarca. Šteta, jer unatoč svim zamjerkama, “The English Surgeon” je iznadprosječno ostvarenje, vrijedno vaših 90-ak minuta vremena….
