Sredinom studenog 1978. godine, u gvajanskom gradiću Jonestown, vođa kulta Peoples Temple – Jim Jones – u smrt je odveo 909 osoba, od kojih preko 300 djece. Trenutak prije nego što će si i sam oduzeti život, polusuvisli i vjerojatno drogirani Jones razvlači jedan od svojih posljednih bureka, mumljajući kako se “ovdje ne radi o samoubojstvu, već o revolucionarnom prosvjedu protiv nehumanih uvjeta koji vladaju u ovdašnjem društvu”.
909… Pokušajte izbrojiti do spomenutog broja. Uzimajući u obzir neki prosjek, koliko bi vam trebalo da ispunite tu zadaću? Dvije minute? Tri? Sad zamislite da iza svakog tog broja stoji nečiji sin, brat, otac… Živa osoba od krvi i mesa sa svim svojim strahovima i nadanjima. Jedan broj za svaku ugašenu sudbinu.
Jedan broj za svaki uništeni potencijal. I riječi belzebubovog američkog zemaljskog poslanika: “Prestanite histerizirati! Ne bojte se umrijeti! Taj čin moramo obaviti s dostojanstvom”. Jim Jones i konačni hod po 909 stepenica ništavila…
Možemo li si uopće dočarati posljednje trenutke tih ubogih nesretnika krajem 70-ih u gvajanskom Jonestownu? S čim se to, zapravo, i može uspoređivati? Zamislite situaciju u kojoj u jednom trenutku obavljate svoje uobičajene kućanske poslove, a u drugom – na zapovijed jeibvjetarskog vođe kulta – mirno stojite u redu čekajući smrtonosnu tekućinu zašećerenog cijanida.
Trenutak kasnije pred očima vam umiru majka. Pa žena. A onda i kćer. Sad je red i na vas. Već odavno niste ljudsko biće. Uostalom, sve izgleda kao san. Kao nešto što se događa drugima. Mehanički uzimate čašicu s prozirnim napitkom i prinosite je ustima. Desetak sekundi kasnije sve je gotovo. Sve što ste ikad predstavljali i značili završava u lokalnoj gvajanskoj vukojebini. Kraj.
Izvrstan dokumentarac redatelja Stanleyja Nelsona – “Jonestown: The Life and Death of Peoples Temple” – uvodi nas u život Jima Jonesa, vođe kulta Peoples Temple, koji je odrastao u poprilično disfunkcionalnoj obitelji u saveznoj američkoj državi Indiana. Otac James bio je alkoholičar, a navodno je i neskriveno koketirao s lokalnom podružnicom Ku Klux Klana. S druge strane, mali Jim već od malena je pokazivao granične psihopatske sklonosti, ubijajući male životinje i pokazujući nezdravu opsjednust religijom i smrću.
Izvrstan dokumentarac redatelja Stanleyja Nelsona – “Jonestown: The Life and Death of Peoples Temple” (2006) – uvodi nas u život Jima Jonesa, vođe kulta Peoples Temple, koji je odrastao u poprilično disfunkcionalnoj obitelji u saveznoj američkoj državi Indiana.
Otac James bio je alkoholičar, a navodno je i neskriveno koketirao s lokalnom podružnicom Ku Klux Klana. S druge strane, mali Jim već od malena je pokazivao granične psihopatske sklonosti, ubijajući male životinje i pokazujući nezdravu opsjednust religijom i smrću.
Natprosječno inteligentni Jones početkom 50-ih pristupa metodističkoj crkvi, a s vremenom počinje organizirati i prve masovne religiozne konvencije. S vremenom se broj njegovih sljedbenika eksponencijalno povećava, a njegova – sad već dobrano nabubrena religijska grupa Peoples Temple – krajem 60-ih broji nekoliko tisuća članova, pretežno Afroamerikanaca.
Iako je u početku temeljen na religijskim načelima, Jonesov kult s vremenom gubi vjerski prefiks i u potpunosti se okreće totilarističko-utopističkoj verziji vlastite stvarnosti. Stvarnosti pune smrtonosnih doza stockholmskog sindroma i piramidalnom kultu ličnosti temeljene na strahu i majstorskom okretanju manipulativnih poluga.
I dok se u početku kultom širio osvježavajući miris zajedništva, pripadnosti i rušenja nametnutih ograničenja, dolaskom u Gvajanu stvari polako počinju izmicati kontroli. Umjesto malog raja i slobodarske komune, Jonestown uskoro postaje Jonesov morbidni poligon za liječenje vlastitih demona i rastuće paranoičnosti, uzrokovane uživanjem velikih količina LSD-a i marihuane.
Tko je onda Jim Jones i kako je moguće da jedna osoba za sobom u smrt povuče gotovo tisuću ljudi? Jer, koliko god gledali “Jonestown: The Life and Death of Peoples Temple”, teško se oteti dojmu o perfidnoj i narcisoidnoj individui s naglašenim sociopatskim poremećajem. Osobi bez digniteta i bez savjesti.
U krajnjem slučaju osobi s malignim poimanjem svijeta koji ga okružuje. Čovjeka s mesijanskim kompleksom, koji je od vlastite arogancije napravio kult ličnosti. Malog sociopatskog Isusa s ružnim okvirima za naočale. Kojem se u završnom činu sebemrzačke orgije pridružilo 909 nevinih duša…