“Stories We Tell” (2012.), mlade kanadske redateljice i glumice Sarah Polley, našao se na brojnim kritičarskim listama najboljih filmova tekuće 2013. godine. Jednoglasno briljantne kritike na portalu Metacritic.com (90/100) i tek nešto umjerenije na Imdb.com-u (7.6), također nisu zaostajale za pohvalama koje ovaj kanadski filmski adut žanje od svog premijernog prikazivanja.
Većina slučajnih promatrača teško će pronaći pukotinu na racionalnom štitu razmišljanja redateljice Sarah Polley. Tok redateljičinih mozgovnih strujanja vjerojatno bi se mogao sažeti u nekoliko zamišljenih, brzopoteznih i naravno, nikad autoriziranih unutarnjih monologa: “Već ranije sam snimila igrani film slične tematike. Zašto ne bih napravila zanimljiv dokumentarac o vlastitoj obitelji koji će interesirati i širu publiku?” Točno? Ni približno.
Osnovni okvir dokumentarca “Stories We Tell” poprilično je jednostavan – kroz premisu “stvari nikad nisu onakve kakve se čine na prvi pogled” – ispričati priču vlastite obitelji, prije svega u prvi plan postavivši odnos svojih roditelja Michaela i Diane. Uz poetsku naraciju samog Michaela i uz obilatu pripomoć starih obiteljski snimki i fotografija, gledatelji polako počinju skupljati razbacane dijelove mozaika dinastije Polley…
I dok je Michael često boravio u vlastitom melankoličnom, introspektivnom i rezerviranijem svijetu, Diane je ljude privlačila svojom toplinom, razigranošću i vanserijskom životnom energijom. Michael je volio čitati o životu. Diane ga je radije živjela. Michael je volio svoju privatost. Diane je bila duša svih zabava. Dvije strane medalje i dva različita svijeta koja su koegzistirala u kompromisnoj zajednici. Kada Diane s 42 godine – za vrijeme glumačkog boravka u Montrealu – iznenađujuće ostane trudna, svi mitovi o uzornoj ženi, majki i domaćici, odjednom dolaze pod ozbiljni znak pitanja…
Osnovni okvir dokumentarca “Stories We Tell” poprilično je jednostavan – kroz premisu “stvari nikad nisu onakve kakve se čine na prvi pogled” – ispričati priču vlastite obitelji, prije svega u prvi plan postavivši odnos svojih roditelja Michaela i Diane.
Je li, u konačnici, Sarah Polley usitinu snimila vrijedan, značajan i zanimljiv film? Opravdava li “Stories We Tell” sve te silne pohvale, preporučljive zvjezdice i tuširajuće kritičarske epitete? Iznenađujuće – ne. I dok nitko ne može poreći suptilno-elegičnu notu njenog dokumentarnog prvijenca, “Stories We Tell” uglavnom je pretenciozna, egocentrična i prerazvučena biografska razglednica obitelji Polley, kojoj bi, za početak, puno više odgovarala forma polusatnog kratkog filma.
Problem ovog filmskog obiteljskog autoportreta najbolje je sažela Sarina sestra Joanna, retorički, gotovo lakonski nevino pitavši: “Koga uopće zanima naša obitelj?” Nažalost po gledatelje, u ovom slučaju ugroženo manjinske, pokret otpora unutar obitelji Polley brzo je ugušen, a snimanje i rasplet željno očekivanog kraja sage priveden je za nešto manje od 120 minuta.
U moru svakovrsnih poluretardiranih i perverznih reality showova, sapunica i opskurnih tabloidnih kreatura, teško ćemo percipirati i višestruko važnije i tragičnije sudbine od prikazanih u Polleyenom monotonom i neinspirirajućem dokumentarcu.