31. svibnja 2010. godine. Njujorški Muzej suvremene umjetnosti (MoMA). U fokusu kamere je najveća svjetska umjetnica performansa – Marina Abramović. Prošla su tri mjeseca otkako je naizgled jednostavni koncept pretvorila u krunu vlastite umjetničke retrospektive pod nazivom “Umjetnica je prisutna” / “The Artist Is Present”. Stol. Dvije stolice. I nepodijeljena prisutnost za svakog tko sjedne nasuprot nje. Bez riječi, grimasa i pokreta. Samo razmjena energije i iskreni i nediskrimirajući pogled.
Performans je gotov, a u dvorani je i dalje tišina za koju se čini da traje cijelu vječnost. A onda odjednom pljesak okupljenih gledatelja i golema provala akumulirane energije. U isto vrijeme Marina Abramović djeluje zbunjeno, gotovo dezorijentirano. Ubrzo se spušta u polučučanj. I onda, par trenutaka kasnije, trenutak spoznaje. Umorni osmijeh i suptilni naklon govorio je više od tisuću slova. Vrhunac karijere u centru kulturne scene. “Napokon sam uspjela!”.
Redatelji Matthew Akers i Jeff Dupre snimili su prvorazredni dokumentarni spektakl “Marina Abramovic: The Artist Is Present” / “Marina Abramović: Umjetnica je prisutna”, koji je svjetlo dana ugledao prošle godine, a hrvatska ga je publika još donedavno mogla pogledati u zagrebačkom kinu Europa. Film širem gledateljstvu predstavlja povijest djelovanja crnogorske umjetnice performansa Marine Abramović, s naglaskom na pripremama za njenu retrospektivu u njujorškoj MoMA-i 2010. godine.
Akers i Dupre gledateljevu pažnju ne zaokupljuju često pretencioznim i nepotrebnim narativnim uplivom, a redateljska ruka spomenutog dvojca decentno i precizno manevrira s arhivskim materijalom iz prošlosti te recentnim događajima oko same pripreme za nastup u njujorškom muzeju. Rezultat svega je iznimno poučan, gledljiv i neobičan dokumentarni film.
Marina Abramović nije nedostižni i nepoderivi ženski kolos. Marina Abramović povraća od nervoze prije nastupa, plače kad je povrijeđena i sa sjajem u očima priča o jedinom muškarcu kojem je ikad uistinu pripadala. Ona je zaigrano dijete i heroina s umjetničkog pijedestala. “Moram biti prisebna kao planina” – kao mantra Muhammada Alija prije boksačkog nastupa.
Već nakon početnih minuta dokumentarca “Marina Abramovic: The Artist Is Present”, zapuhne vas nefiltrirana spoznaja: Marina Abramović je čistokrvna umjetnica! Nema preseravanja, nema glume i nema kompromisa. U doba posvemašnje letargije i obitavanja u ugodnim granicama komfora, nastup i djelovanje Marine Abramović dolazi kao Mavrovićeva šaka u glavu. Bez “zuboštita” i zaštitne kacige. Scenarij je već spreman. Marina zvoni na vrata i pita: “Dobro, a kako si ti, na bilo koji način, u zadnje vrijeme pomaknuo svoje granice?” Osoba A: “Ovaj tjedan sam dvaput iznio smeće po ovakvoj žegi”. Vrata se zatvaraju. Facepalmovi kao kiša metaka.
Put do svjetala njujorške pozornice za ovu nadarenu umjetnicu bio je sve samo ne linearna strelica prema sjeveru. Da bi došla do statusa neprijeporne zvijezde svjetske performans scene, Marina Abramović morala je godinama živjeti u kombiju, tuširati se po benzinskim pumpama i hraniti kod lokalnih seljaka. Kruh sa sedam kora i umjetnost kao savršena replika okrutne i sirove stvarnosti.
Abramović je najprije kao solo umjetnica, a kasnije i u paru s Nijemcem Ulayem (Uwe Laysiepen), često testirala vlastite psihofizičke limite, nerijetko u uskoj vezi s publikom. Udaranje glavom u zid, vikanje, šamaranje, samoozlijeđivanje, izgladnjivanje… Marina Abramović podignula je letvicu svoje umjetnosti na dotad neviđenu visinu, želeći performans izvući iz alternativnog podruma i približiti ga širim gledateljskim slojevima.
Tako je 1974. godine, u performansu nazvanom “Rhythm 0”, publici ostavila na izbor 72 stvari kojim joj mogu nauditi ili ponuditi ugodu, zavisno o njihovom raspoloženju. Posjetiteljima je, primjerice, dala na izbor ružu i med, ali i bič, skalpel te napunjeni pištolj. Rezultat svega – i ne baš previše pohvalna studija ljudskog ponašanja, pošto je veliki dio znatiželjnika iskazao neprimjerenu dozu agresivnosti naspram ove crnogorske performerice. Krvariti, patiti i umrijeti za svoju umjetnost. Tko je osim Marine to uopće spreman napraviti?
Čak je i kraj sudbonosne veze s njemačkim “blizancem, umjetnikom i ljubavnikom” Ulayem morao biti ovjekovječen spektakularnim performansom na Kineskom zidu 1988. godine – susretom na sredini spomenute građevine, do kojeg su došli pješačeći svatko sa svoje strane. Spiritualni kraj jedne neponovljive ere…
Marina Abramović nije nedostižni i nepoderivi ženski kolos. Marina Abramović povraća od nervoze prije nastupa, plače kad je povrijeđena i sa sjajem u očima priča o jedinom muškarcu kojem je ikad uistinu pripadala. Ona je zaigrano dijete i heroina s umjetničkog pijedestala. “Moram biti prisebna kao planina” – kao mantra Muhammada Alija prije boksačkog nastupa.
Marina Abramović nas zaustavlja i usporava. Daje nam mjesto za vlastitim stolom i bez riječi pita: “Tko si ti?” Satima, danima, mjesecima… Bez dizanja i spuštanja pogleda. Ona je ogledalo svih naših nada i strahova. Naša posljednja stanica projekcija s koje je nemoguće pobjeći. Jesmo li spremni vidjeti što se nalazi s druge strane?