Do trenutka kada 12-godišnji Mihai izgovori: “Želim da mi se u životu događaju lijepe, a ne loše stvari”, “Children Underground” (2001.) redateljice Edet Belzberg već će vam nekoliko puta slomiti srce. Uz pomoć fantastičnog direktora fotografije Wofganga Helda, Belzbergčin prikaz postkomunističke Rumunjske sirov je i pogotovo otrežnjujući uvid u nezamislivu stvarnost te istočnoeuropske države.
Film prati sudbinu petero djece beskućnika koji žive, bolje reći preživljavaju, na bukureštanskoj stanici podzemne željeznice Piata Victoriei. Najstarija članica grupe, Cristina, ima 16 godina, i na ulici je od svoje 11. godine. Cristina ima obrijanu glavu, nosi zelenu “spitku” i samo letimičan pogled u njene bezizražajne oči govori da s ovom curom nema zajebancije. Baš kao i ostatak ekipe kojem se nametnula kao vođa, i Cristina se oblači poput muškarca.
Razlog? Bolno jednostavan: agresivno ponašanje, “podebljano” s prikrivanjem bilo kakvog traga zaostale ženstvenosti, pokazalo se kao vrlo učinkovita metoda zaštite od zlostavljanja starijih muškaraca koje je zadesila slična sudbina beskrajnog vucaranja po bukureštanskom asfaltu. “Ako me oni udare, ja vratim natrag. Na ulici je šaka zakon”, smireno i kirurški hladnokrvno ističe ova prerano odrasla djevojka.
Sudbina ostatka družine također nije pretjerano različita. Desetogodišnja Ana i dvije godine mlađi brat Marian pobjegli su od kuće zbog iznimnog siromaštva, 14-godišnja Macarena nikad nije upoznala svoje roditelje, niti zna točan datum vlastitog rođenja, a 12-godišnji Mihai od kuće je otišao zbog iznimno nasilnog oca alkoholičara. Svi su oni, nažalost, tek dio mase od dvadesetak tisuća nezbrinute djece, koji su postali svojevrsni živi spomenik suludoj pronatalitetnoj politici već odavno pokojnog rumunjskog diktatora Nicolaja Caucescua.
Caucescu je, naime, od sredine 60-ih godina prošlog stoljeća dekretom zabranio pobačaje i kontracepciju, s ciljem povećanja radno sposobnog stanovništva. Stanovništvo Rumunjske se u međuvremenu povećalo, no zbog lošeg financijskog stanja mnoge obitelji svoju su djecu bile primorane ostavljati u sirotištima na milost i nemilost zahrđalom državnom aparatu.
“Children Underground” je težak film. Na trenutke i neizdrživ. Redateljica Edet Belzberg ne nudi jeftinu patetiku i lažnu sentimentalnost. Nema prosvjetljenja, nema uzdižućeg soundtracka i nema spasonosnih preobrata. Kuća je stanica. Krevet je kartonska kutija. Dolazak do pitke vode je premija.
“Children Underground” je težak film. Na trenutke i neizdrživ. Redateljica Edet Belzberg ne nudi jeftinu patetiku i lažnu sentimentalnost. Nema prosvjetljenja, nema uzdižućeg soundtracka i nema spasonosnih preobrata. Kuća je stanica. Krevet je kartonska kutija. Dolazak do pitke vode je premija.
U najboljem duhu cinema veritea, Heldova kamera samo je nijemi promatrač gorke i sirove stvarnosti s kojom se petero djece neizbježno mora svakodnevno suočavati. Naši filmski junaci ne idu u školu i ne pišu domaće zadaće. Oni puše, prose i drogiraju se. Daju i dobijaju batine, nerijetko i od višestruko starijih odraslih osoba.
Neki, poput djevojčice Ane, vrlo jasno pokazuju prve znakove pshičkog oboljenja. Neki, poput Macarene, otvoreno priznaju da sve zarađene novce od sitnih poslova – umjesto na hranu – troše na boju Aurolac kojom se drogiraju.
Neki, poput Mihaija, imaju najveću šansu za uspješnu rehabilitaciju u normalan život. Put koji je u Rumunjskoj sve samo ne lagana vožnja u parkiću. Jer čak i uz najbolju volju tamošnjih socijalnih radnika, Bukurešt jednostavno nema dovoljno smještajnih i stručnih kapaciteta za zbrinjavanje i pomoć cijeloj vojski malih nesretnika.
“Children Underground” je precizan, bezizlazan, gotovo Dickensovski portret jednog društva na prijelazu u 21. stoljeće. Prikaz društva u kojem je normalno da svećenici odmahuju rukom na vaše patnje, u kojem vas roditelji “samo ponekad” vežu za radijator i u kojem je alkoholizam nacionalni sport. Društvo koje smo i sami pomogli izgraditi…