“Povratak” – Ranjivost u krupnom planu

Djetinjstvo je arena ranjivosti, vrijeme u kojem smo posvema prepušteni milosti svijeta. Nekima je ona neobjašnjivo uskraćena bez da su to ičim zaslužili. Djevojčici Milki živa su oba roditelja, no ona svejedno djetinjstvo provodi po domovima i takozvanim prihvatnim stanicama. “Povratak” (1975) Petra Krelje genijalna je filmska minijatura koja u petnaestak minuta trajanja sabija svu tragediju života ove nevoljene djevojčice kojoj milost ukazuju samo stranci. Krelja je svoja najupečatljivija dokumentarna (“Prihvatna stanica”, 1977.), ali i cjelovečernja igrana ostvarenja (“Godišnja doba”, 1979. i “Stela”, 1990.) posvetio upravo ovoj temi. Okidač Milkine priče njen je najnoviji pokušaj bijega iz ustanove u koju je smještena – djevojčica je pronađena na zagrebačkom aerodromu otkud je htjela teti u Njemačku. “Imaš li ti nekog tu u Jugoslaviji?”, pitaju je na obavještajnom razgovoru čudeći se zašto ide teti – koja je ne zove k sebi – mjesto svojim roditeljima. Kreljin film prikazat će nam izbliza sva nemilosrdna odbijanja koja su Milku nagnala na ovaj smjeli pokušaj odlaska u nepoznato.

“Povratak” je izgrađen na značenjski moćnoj i duboko promišljenoj izmjeni dvaju retorički najsnažnijih planova – totala i krupnog plana. Krelja film otvara totalom velike prometne ceste uz čiji rub hodaju policajac i djevojčica koju vidimo s leđa. Kadar traje i traje – Milka ulazi u policijsko vozilo, a kamera i dalje snima s identične udaljene pozicije. Slijedi kratki krupnjak vozača policijskog kombija, a onda švenk na zamišljeno djevojčičino lice. Milka je naslonila glavu na stolić i gleda kroz prozor. Njeno lice je neiscrpan krajolik ranjivosti, boli i tuge. Krelja stoga naše oči drži prikovane uz njega sve dok nam se ove emocije potpuno ne zavuku pod kožu i tako postanemo spremni apsorbirati nevjerojatnu težinu priče glavne protagonistice.

Djevojčicu prvo odvode na obavještajni razgovor, a potom u dom u kojem je odbijaju primiti. Kako zbog njenog, tako i zbog ponašanja njenih roditelja za koje upraviteljica tvrdi da su prgavi i nasilni. I gdje da sada Milka provede praznike? Rješenje je jednostavno: dok se ne pronađe adekvatan smještaj, djevojčicu će vratiti ocu ili majci. Krelja nastavlja s upornom izmjenom totala i krupnih planova. Snima Milku kako prolazi seoskim ulicama i vozi se pokretnim stepenicama u hladnim, opservacijskim totalima, a to isprepliće s krupnim kadrovima njenog lica dok putuje od mjesta do mjesta raznim prijevoznim sredstvima, pokušavajući pronaći dom.

Povratak iz naslova filma, slutimo, ostat će tek fantazija. Milka u pratnji postarijeg socijalnog radnika prvo posjećuje majku, a onda i oca, no oboje kategorički odbijaju primiti djevojčicu k sebi. Umjesto majke govori njen novi muž objašnjavajući kako su presiromašni da bi uzdržavali još jedno dijete pored dvoje vlastitih. Krelja s njegovog krupnjaka suptilno prelazi na onaj majčin, niz čije lice cure suze dok šuti i pogledom izbjegava kameru i Milku. Ovu epizodu potom zatvara totalom Milkinog odlaska seoskim putem, kontrastirajući njegovom hladnom objektivnošću buru emocija koju smo vidjeli u krupnom planu. Kao i na početku filma gledamo je s leđa dok je odvodi socijalni radnik. On je za Milku tek još jedan stranac s kojim će napustiti mjesta na koja se htjela vratiti.

I oca gledamo u krupnom planu, no on se za razliku od Milkine majke ne srami kamere već izravno pita snimatelja Ivicu Rajkovića želi li direkt ili profil. Pred nam je seoski lola željan pažnje i aplauza koji će rado izvesti monolog o svom teškom položaju za kojeg su krivi svi osim njega, a onda, na kraju balade, također otpraviti Milku u nepoznatom smjeru. Dok gledamo njegov nastup, opet ne vidimo djevojčičinu reakciju, iako je on komentira opominjući Milku da ne gestikulira jer to njemu “nekako ne odgovara”, razotkrivajući time svu silinu svoje egomanije, ali i dubinu krivnje koju je beskrupulozno usadio vlastitoj kćerkici. Krelja se bio suzdržao od prikazivanja Milkine reakcije, i kad je slušala očuhov govor, i kad je gledala majčine suze. Tek na samom kraju redatelj će nas vratiti njenom licu. Posljednji kadar počinje kao hladni total koji nam otkriva kako je krevet u kojem sada leži smješten iza rešetaka, a onda postupnim približavanjem konačno stižemo do djevojčičinih ranjenih očiju. Umjesto odsutnih roditelja nad njom sada bdije Kreljina kamera koja je krajolik Milkinog lica pretvorila u filmsku vječnost.

Serija mikro-eseja i intervjua na portalu Dokumentarni.net, pod zajedničkim projektnim nazivom “Prozori”, zamišljena je kao pregled najvažnijih estetika i tema u hrvatskoj dokumentaristici prije osamostaljenja.

Kroz ponuđeni presjek pokušat ćemo pružiti uvid u ključne teme hrvatske stvarnosti u zadnjih pola stoljeća (emigracija, siromaštvo, komunistička vladavina, socijalne nepravde…) te propitati način njihovog oblikovanja u domeni umjetničko-filmskog.
 
Također, u fokusu “Prozora” bit će i autori koji su stvarali na rubu dokumentarnog tipa izlaganja spajajući ga s drugim filmskim rodovima – posebice onim eksperimentalnim (Gotovac, Kursar, Martinac…).

Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).