Na stranicama, portalima i u drugim medijima posvećenima popularnoj glazbi ovih se mjeseci moglo čuti i čitati kako godina 2026. podsjeća na daleku 1966. Pozornost medija, i šire od specijaliziranih, nemalo privlače novi albumi The Rolling Stonesa “Foreign Tongues” i negdašnjeg Beatlesa Paula McCartneyja “The Boys of Dungeon Lane”, a usputno i beatlesovskog mu kolege Ringa Starra “Long Long Road”. Zapaženi i hvaljeni ne samo iz počasti prema ikoničnim statusima autora i izvođača nego kao ostvarenja još itekako bodrih stvaratelja što umješno, bešavno, naoko lakoruko spajaju staro s novim, iskustvo sa svježinom, vremešnost s poletnošću. Rokeri treće dobi, vitalni djedice u devetom desetljeću života, na pragu ili već korakom u razdoblju koje se smatra dubokom starošću, šezdeset i kusur godina nakon što su mladenački osvojili svijet, posve su relevantne snage glazbene scene. Stonesi i McCartney osvajaju visoka, pa i prva mjesta top-ljestvica te bilježe višemilijunska strujanja, a ni Ringo se u tom pogledu ne drži loše.
S obzirom na neprestanu aktivnost u 21. stoljeću, u kojem je objavio osam albuma, gotovo svake godine održavao odlično posjećene, uglavnom rasprodane stadionsko-arenske turneje i spremno se odazivao izazovima digitalnih predstavljanja publici, najvidljivijom i najprisutnijom stalnicom nadaje se 84-godišnji Paul McCartney, znan i kao Macca, o kojemu su ove i prošle godine snimljena dva dokumentarna filma.
Polazište za “McCartney: The Hunt for the Lost Bass” (2026. | ★★★) Arthura Caryja činilo se izvrsnim, pa i poprilično jedinstvenim kutom sagledavanja i pripovijedanja (dijela) priče o McCartneyju. Njegova prva bas-gitara, koju je kupio 1961. i svirao prvih nekoliko godina karijere s Beatlesima – tzv. violinski Höfner, službeno 500/1, poslije zvan i Beatle Bass budući da ga je McCartney proslavio – nestala je početkom 1970-ih godina i otad joj se izgubio trag. Pola stoljeća poslije pokrenut je “Projekt izgubljeni bas” (The Lost Bass Project) kojim su se entuzijasti i stručnjaci dali u pomnu potragu. Sedam godina nakon toga, 2024., bas je napokon pronađen. Otkriveno je kad je i gdje ukraden, tko ga je i zašto ukrao te kroz čije je sve ruke prolazio tijekom pet desetljeća.
S obzirom na potencijal, filmsko uprizorenje lova na izgubljeni bas nemalo je razočaranje. Iako u njemu tipično srdačno i šarmantno sudjeluje i sam Macca, kao i većina sudionika potrage, pa i oni kod kojih je otuđeni bas završio, cjelina se doima poprilično traljavo sklepanom, mlako ispričanom, nedovoljno preglednom i jedva imalo dramatičnom. Premda se nastoji sugerirati određena, temi prikladna, zbilji odgovarajuća detektivsko-forenzička napetost i neizvjesnost pothvata, zgoda se čini tek mlakim, razvodnjenim, dosadnjikavim predloškom, grubo i nedorađeno organiziranom građom iz koje tek treba sastaviti pravi film. No opet, storija nije nezanimljiva, a McCartneyjevi poklonici u njoj ipak mogu vidjeti i čuti što drugdje ne mogu.
“Man on the Run” (2025. | ★★★★ i 1/2) Morgana Nevillea bavi se Maccinom karijerom nakon Beatlesa, i to samo njezinim prvim desetljećem, onim od 1970. do 1980., kada je nakon početnih samostalnih koraka osnovao novi sastav Wings koji je, u raznim postavama, djelovao desetak godina. Dekadom također omeđenom razlazom Beatlesa i ubojstvom Johna Lennona. Za tu bi se, pak, osnovu pomislilo da je prežvakana, zastarjela i nezanimljiva. Utoliko više što je to isto razdoblje već obrađeno u televizijskom dokumentarcu “Wingspan” (2001) Alistaira Donalda, u kojemu je Maccu intervjuirala ni manje ni više nego njegova kći Mary, ujedno i suproducentica filma.
Dobar dio privlačnosti “Wingspana” počivao je upravo na tome. Premda su oboje poslu pristupili profesionalno, kći je tati mogla postavljati i pitanja o kojima se izvan obitelji nije ni znalo, a tata se s kćeri katkad očinski našalio i odgovarao milinom i dobrohotnošću kakvu ne bi iskazao komu drugomu. Službenost intervjua time se mjestimično urušavala, no istodobno su gledatelju mrvicu odškrinuta vrata u obiteljsko zakulisje McCartneyjevih. Zakulisje uvijek prožeto s onime pod svjetlima pozornice, budući da je McCartneyjeva tadašnja supruga Linda bila članicom grupe, a djecu su vazda vodili sa sobom.
Posve dobar, zanimljiv i pregledan, “Wingspan” se, pak, danas doima kao predložak za “Man on the Run” koji se na mnogim mjestima koristi istim arhivskim materijalima i nudi gotovo iste opise, zaključke i tumačenja, ali u cjelini znatno bogatije, razrađenije i filmičnije. Pripovijest je vrlo slična, kreće se istim itinererom, no oskarovac Morgan Neville, iskusniji i vještiji filmaš i intervjuist, uspijeva uprizoriti McCartneyjev osobniji zagled od onoga u “Wingspanu”. Možda i zato što je sam McCartney dvadeset pet godina poslije na to bio spremniji.
Tih deset godina sad ne sagledava čovjek koji je ponajprije bivši Beatle i velikan Paul McCartney, nego Paul, čovjek, osoba, glazbenik, stvaratelj koji je postao Beatle i glazbeni gorostas. Kad su se Beatlesi razišli, ostao je, kako veli, nigdje. Jedino što je dotad znao bilo je biti Beatle. “Bio sam dijete, pa sam išao u školu i onda sam bio Beatle.” Što i kako sad, nakon što je, dvadesetsedmogodišnjak, ostao “bez najboljeg posla na svijetu”?
Tražeći daljnji životni put, postao je čovjek u bijegu, odnosno bjegunac od te slavne i nenadmašive prošlosti koje se nipošto nije stidio, ali je od nje bježao kako bi stekao i izgradio neophodan samostalni identitet. U Nevilleovu filmu McCartney je glavni pripovjedač, tu su, u odgovarajućoj mjeri i drugi sudionici i znalci, sve ih je uglavnom intervjuirao sam Neville. Svi su prisutni samo glasom, izvanprizorno, osim kad je riječ o arhivskim audiovizualnim materijalima. Time je izbjegnuto ritmički, vizualno i ugođajno većinom nezgodno izmjenjivanje starih snimki sa svježe snimljenim akterima, a uvelike je otklonjen i onaj dojam nostalgičarskog i odmaknutog prisjećanja na bolje (ili kakve već) dane mladosti, gotovo nužno prisutan kad gledamo kako vremešniji protagonisti govore o mlađanima sebi. Gledajući ovdje McCartneyja i ostale samo u vremenu o kojemu je riječ, snažnije smo smješteni u aktualnost događaja te ih manje pratimo kao osvrt na nešto što je bilo nekoć davno – iako znamo da jest i iako je većina zvučnih komentara iz današnjice – a više kao nešto što se upravo odvija.
Arhivskog audiovizualnog materijala ne manjka. On pršti u obilju, a Neville ga montira gusto, dinamično, katkad vatrometno raskošno, služeći se gdjegdje jednostavnim kolažnim i animacijskim postupcima, skladno i tečno, zadubljeno i dramatično, ali i zabavno, ne bez duhovitosti iznoseći Maccine osobne i profesionalne putešestvije wingsovske ere.
Početkom ove godine u optjecaj je pušten i još jedan dokumentarni film o Beatlesima, “Evolver: 62” (2025. | ★★★ i 1/2) Chrisa Purcella. Polazna postavka ne čini se osobitom – film pretežno bilježi naslovno predavanje istaknutog beatlesologa Marka Lewisohna održano u londonskom Bloomsbury Theatreu listopada 2022., u kojemu ovaj pedantno izdvaja važne i zanimljive događaje u karijeri Beatlesa 1962., godine u kojoj su potpisali diskografski ugovor i objavili prvi singl. Pomislilo bi se, jamačno dosadno i zamorno, tim više što u filmu nema ni minute Beatlesa u pokretu niti njihove glazbe. Samo fotografije i dokumenti projicirani na platno iznad Lewisohna, uz nekoliko kratkih izvadaka audiointervjua. No jednoličnost je razbijena time što Lewisohna za film snimaju i izvan dvorane, na raznim poprištima događaja vezanih uz Beatlese, u raznim gradovima i gradićima Engleske. Vrlo nepretenciozno i opušteno, a opet živo, duhovito, dinamično i informativno, možda ponajprije zahvaljujući Lewisohnovu ugodnu nastupu, dikciji, načinu govora i pripovijedanja.