“Turizam nije kultura, turizam je senzacija. Turizam nije povijest, nego opuštanje, slobodno vrijeme, dokolica”, veli krajem prve epizode, naslovljene “Kultura”, u hrvatskoj osmodijelnoj dokumentarnoj televizijskoj seriji “Ne zaboravite ostaviti recenziju” (Eclectica / HRT; 2025.) redatelja Ivana Grgura i Rina Barbira, vremešan, no duhom i tijelom živahan turistički vodič Bruno koji u istarskim Bujama zainteresiranima pokazuje kulu Sv. Martina. U drugoj epizodi, zvanoj “Recenzije”, neimenovana će, mlada i vedra domaća turistkinja – doznat ćemo poslije da je društvenomrežna utjecajnica koja pozornost, sljedbenike, preglede i klikove, a bit će i honorare, na mreži svih mreža prikuplja priopćujući svoje dojmove o prehrambenoj ponudi ugostiteljskih objekata – ugledavši s nekih dubrovačkih skalina prelijepo, bistro, azurno more s kupačima, vrlo zadovoljno, u trenutku instant oduševljenja, ustanoviti kako je posrijedi pogled koji nudi “baš instagramičnu fotku”.
Turizam digitalno premrežene današnjice, kad svatko iole digitalno pismen ima mogućnost širokoj javnosti saopćiti svoje mišljenje o bilo čemu, mišljenje koje se, bez obzira na stručnost, upućenost i relevantnost autora, nerijetko usvaja kao punovažeće, nedvojbeno se razlikuje od onog iz analognog doba. Jesu li ondašnji turisti doista uživali grupno obilazeći kulturno-povijesne znamenitosti (taj oblik turizma opstoji i nadalje) o kojima su im vodiči iznosili podučavalačke podatke ili su naprosto, ne znajući za drukčije, prihvaćali tu konvenciju i dosađivali se gledajući kipove, zidine, dvorce i ino za koje većina nije marila ni inače, pa ni tad, i koji su im nakon određenog vremena doista nalikovali jedan drugomu? “Kamen k’o kamen, dvorac k’o dvorac, zidine k’o zidine. Kad vidiš jedan, vidio si sve”, danas otvoreno pišu na Internetu to što su onomad zadržavali za sebe ili govorili samo užem krugu prijatelja i znanaca.
Putovali su tada neki svijetom, a na mnogim mjestima, jer je tako bilo organizirano, nisu ni izišli iz turističkog autobusa, već kroz prozor gledali i fotografirali, eventualno super osmicom snimali važna materijalna kulturna dobra. Za uspomenu i kako bi kod kuće pokazali i dokazali da su uistinu bili ondje, a možda i samima sebi pokušali potvrditi da su trošak i putovanje imali nekakvog većeg smisla od (potrošačke) razonode. Da se doživljaj razlikovao od gledanja istoga na televiziji, fotografijama, u knjigama. Je li takav tipičan turizam bio i po čemu kvalitetniji i sadržajniji od današnjeg? Ili je bio samo usporeniji? Kako god bilo, jedna od velikih razlika je u tomu što je turizam danas znatno masovniji, a putnici se u svojim izborima odredišta manje vode usmenim preporukama ili onima turističkih agencija, a ponajviše internetskim recenzijama drugih običnih ljudi koji bilježe kratke dojmove o mjestima koja su posjetili.
Ispisane skicozno, brzinski, uglavnom sa željom da se iskaže duhovitost i da zvuči zabavno i neobvezno. I da se iskaže svoje ja, makar i korištenjem trendovskih stila i fraza. Na tom fenomenu današnjice temeljena je i na turizam u Hrvatskoj usmjerena serija “Ne zaboravite ostaviti recenziju” koju kao autori koncepta potpisuju producentica Rea Rajčić i Ivan Grgur, redatelj njezinih šest od osam epizoda. Prvih nekoliko epizoda i izrađeno je u tom instagramičnom duhu i stilu zvrkavo frckavog vrcanja na sve strane i odasvud, humorno-forno-štosne zabavnosti dinamičnog gotovo nabacivanja slikovnih, zvučnih, animiranih i pisanih isječaka i istržaka odavde i odande, odgovarajuće podjareno poletno-veselo-poskočastom glazbom Branka Dragičevića, u čemu će se analogni turist-gledatelj teže snaći, dok će ga onaj digitalno suvremeni prepoznati kao komunikacijski dođi-prođi, iskoči-nestani, ne-pratim-te-dulje-od-pet-sekundi kod društvenih mreža.
Kao cjelina, serija se ne doima komentarom niti se čini da se njome zastupa kakvo mišljenje ili daju kakvi sudovi, već je ponajprije zabilješka stanja.
Isprva se doima kao da su autori nakanili predstaviti i obići odredišta diljem zemlje ili barem duž morske obale, no od mjesta u unutrašnjosti posjetit će samo Plitvička jezera, a među obalnima u prvi će plan izbiti Split, kojemu su (gotovo) u cijelosti posvećene barem tri epizode. Pomalo će se mijenjati i preoblikovati i stilski pristup. Dok će prve epizode vrvjeti recenzijama, poslije će ih biti sve manje, u posljednjoj, “Izvan sezone”, jedva koja. Prigušit će se i inicijalna opća (pre)dinamičnost i raspršenost, pa će peta i šesta epizoda, “Smještaj” i “Promet”, čiju režiju potpisuje Rino Barbir – a mijenjaju se duž serije i montažeri i montažerke – pulsirati i dalje živo, no mnogo smirenije i uravnoteženije, usredotočenije na nekoliko objekata i protagonista koji će dobiti prostor za prikaz nešto šireg i razgovijetnijeg uvida u svoje djelovanje.
Sedma epizoda, “Zabava”, ponovno u Grgurovoj režiji, nastavit će tim putom te uz razna usputno-prigodna brzopotezna zagledanja i upadice usporedno pratiti četveročlanu grupicu razuzdanih, za kamere spremnih i otvorenih skandinavskih devetnaestogodišnjaka kojima je samo do zabave koja uključuje poprilično glasnog i neobzirnog rusvajnog ponašanja, tj. narušavanja javnog reda i mira, što smatraju svojim samorazumljivim turističkim i mladenačkim pravom, te stanovnicu splitskog središta kojoj takvi turisti, kakvima je grad krcat, tijekom cijele sezone ne daju spavati i onemogućuju normalan život. Ta bi naročito uspjela epizoda mogla živjeti i kao vrlo dobar zaseban, samostalan, zaokružen kratki film.
Kao cjelina, serija se ne doima komentarom niti se čini da se njome zastupa kakvo mišljenje ili daju kakvi sudovi, već je ponajprije zabilješka stanja. No posljednja epizoda, “Izvan sezone”, jedina u kojoj će za sugovornika biti angažiran i društveni komentator, stanovnik Splita koji turistifikaciju prati i njezine posljedice na svom življenju osjeća iz prve ruke – posrijedi je književnik, kolumnist, novinar i filmolog Jurica Pavičić – funkcionirat će, iako nenametljivo, kao svojevrsna završna riječ kojom se dotad viđeno razmjerno racionalno i poslijesezonski neeuforično sagledava, procjenjuje, sumira i kontekstualizira.