U trenucima mnogih simultanih svjetskih kriza čije su se radikalno pogrešne političke odluke u svrhu postizanja mira u regiji u zadnjih nekoliko godina počele raskrinkavati domino efektom, dokumentarna produkcija sve češće i sve radikalnije rekontekstualizira različitu arhivsku građu. Kada se svačiji dan sastoji od konstantnog priljeva traumatičnih, uznemirujućih ili jednostavno nevjerojatnih vijesti, čini se da je potrebno na trenutak stati i posvetiti se povijesti kako bi bolje razumjeli sadašnjost, a time našli barem trunak nade za budućnost.
No, u moru nikada prije viđenih privatnih snimaka i televizijskih reportaža koje već duže vrijeme bivaju izvorom inspiracije i neiscrpnim izvorom dokumentarnog materijala, postavlja se veliko, no iznimno bitno pitanje autorstva i autorskog pristupa arhivskoj građi. Kako se odgovorno postaviti prema zabilježenoj povijesti i time izbjeći zamku ispraznog prikazivanja povijesne dokumentacije? Čak i u svrhu faktografske edukacije šire javnosti o specifičnom povijesnom događaju ili fenomenu, neophodno je konstantno naglašavati iluzornost takozvanog objektivnog prikaza stvarnosti. U tom smislu, dakako da nikada nije riječ isključivo o prikupljanju niza arhivskih snimaka i izrade proizvoljnog montažnog slijeda. Proces montiranja, odnosno preslagivanja, snimkama rađa novi značaj, a posljedično proizlaze nove, dosad neispričane priče raznih pojedinaca, povijesnih događaja i političkih procesa.
Prikazan na 22. Human Rights Film Festivalu u Zagrebu, najnovije dokumentarno ostvarenje švedskog redatelja Görana Huga Olssona nastalo je isključivo iz arhivskih snimaka brojnih televizijskih reportaža Švedske nacionalne televizije (SVT) od 1958. do 1989. godine iz novonastale države Izrael. Nakon što se u filmu “The Black Power Mixtape 1967-1975” (2011) posvetio dubinskom istraživanju povijesti i razvoja građanskih prava u SAD-u, a kolonijalizmu u filmu “Concerning Violence” / “Om våld” (2014), Olsson u “Izrael-Palestina na švedskoj televiziji” / “Israel Palestine on Swedish TV 1958-1989” / “Israel Palestina på svensk TV 1958-1989” (2024), istražuje povijest sukoba između Izraela i Palestine. Švedska nacionalna televizijska postaja bila je samo jedna od mnogih koje su pratile tamošnji razvoj događaja, no ono što je zanimljivo i što vrlo brzo gledatelji uočavaju jest dugotrajnost i sustavnost novinarskog praćenja stanja u navedenom dijelu svijeta. Kako zbog opće navike, tako i zbog znanja o najvećim i najutjecajnijim svjetskim i medijskim silama na svijetu, misleći poglavito o Sjedinjenim Američkim Državama, Francuskoj i/ili Velikoj Britaniji, reportaže švedske televizije kao da, barem primjetno, pružaju jedan odmaknutiji i, možda bismo mogli reći, manje kolonijalan, pristran i problematičan prizvuk prikazivanju ondašnje političke situacije i posljedičnom razvoju događaja.
“Izrael-Palestina na švedskoj televiziji” u dvjesto minuta isključivo reportažno-dokumentarnih snimaka, na autorski pažljiv, politički osviješten i montažno vješt način, pokriva ključne političke, vojne i društvene krize koje su definirale regiju, odražavajući dosljednu reportažnu prisutnost na terenu tijekom kritičnih trenutaka sukoba. Redateljev je pristup ovdje ipak, mogli bismo reći, autorski suzdržan: umjesto snažnih montažnih intervencija u arhivski materijal, Olsson najčešće pušta da snimke govore same za sebe, dok montaža i autorski glas prevladavaju prvenstveno u naglašavanju prisutnosti bitnih političkih figura i prekretnica u ratu.
Drugim riječima, autor poštuje integritet i umjetničko, ali i tehničko umijeće svake reportaže koje su na izrazito visokoj snimateljskoj i novinarskoj razini. No, razina autorske intervencije u arhivske snimke, kao i uopće u direktno propitivanje i osvrt na snimljenu povijest Gaze je, u tradicionalnom filmskom smislu, gotovo pa nepostojeća. Drugim riječima, neporeciva autorska neutralnost i oslobađanje slike od gotovo pa ikakvog autorskog uplitanja, višeslojnost i sva kompleksnost prikazanog arhivskog materijala dolazi na vidjelo. Dapače, upravo zbog, na prvi pogled, potpunog nedostatka intervencije u arhivske materijale, etički vrlo kompleksno pitanje upotrebe arhiva u umjetničke svrhe počinje se aktivno filmski propitivati. Olssonova odluka podjele filma na poglavlja ne odaje dojam pukog, lijenog i ispraznog televizijskog dokumentarizma, već upravo suprotno – odabrani minimalistički i odmaknuti pristup arhivima i tematici općenito, potenciraju shvaćanje kompleksnosti te slojevitosti političke situacije u Palestini. U tom smislu, odsutnost kolonijalnog, dehumanizirajućeg i jednodimenzionalnog prikazivanja Drugog i njegove patnje isključivo radi poznavanja opće situacije u svijetu dodatno ukazuje na prijeku nužnost odmaka od nepromišljene i političko neosviještene interakcije s arhivskom građom.
Olsson je teško mogao predvidjeti koliko će njegov najnoviji dokumentarni film temeljen na arhivi biti pravovremen na početku petogodišnjeg proizvodnog procesa.
Jedan od takvih segmenata u filmu je snimka gradonačelnika Gaze Rashada al-Shawwe i katoličkog svećenika Audeha Rantisija, zamjenika gradonačelnika grada, dok kritiziraju sporazum iz Camp Davida. Rantisi navedene sporazume opisuje kao pokop palestinskog postojanja, zbog nasilničke politike države Izrael prema palestinskom narodu, prvenstveno misleći na sustavnu i promišljenu izgradnju izraelskih doseljeničkih naselja u Gazi radi kolonijalno- ekspanzionističke izraelske politike. Sav navedeni arhivski materijal odabran je iz programa o aktualnim događajima i vijesti, kao i dječjih televizijskih izvještaja o životu mlađe generacije u regiji. Kroz proces odabira reportaža na kojima se pojavljuju mnoge političke figure s obje strane sukoba, uključujući Yassera Arafata, Abbu Ebana, Golde Meir, Henryja Kissingera, Davida Ben-Guriona, Jimmyja Cartera i druge, Olsson nedvosmisleno želi ukazati na duboku umiješanost različith zapadnih sila, a time i odgovornost za ondašnje brojne eskalacije sukoba radi političke i monetarne dobiti vlastitih država.
Kontrastirajući mučnim reportažnim isječcima ratnih sukoba, redatelj odabire i snimke žene koja je svoj život posvetila proučavanju glazbene tradicije raznih židovskih zajednica koje su se okupile u državi Izrael, uz intervjue s raseljenom palestinskom obitelji čija je zemlja porijekla postala vikend rezidencija budućeg premijera Ariela Sharona. Preko navedenih reportažnih materijala, Olsson se približio pojedincu, odnosno u film uključio i direktna iskustva svakodnevnih ljudi, što pruža zanimljivi kontrapunkt mnogobrojnim snimkama rata, razaranja, visokih političkih dužnosnika i kvazi mirovnih pregovora.
Ono što je posebno zanimljivo, ali prije svega tragično, je saznanje o gotovo pa identičnoj političkoj i diplomatskoj retorici prema položaju Palestine i odgovornosti Izraela za protjerivanje stotina tisuća ljudi iz regije. Takve scene snažno rezoniraju s današnjom humanitarnom krizom i zastrašujućom situacijom u Gazi i Zapadnoj obali te razotkrivaju neugodnu istinu: povijest se ponavlja, a unatoč neporecivim povijesnim dokazima o sustavnom protjerivanju i ubijanju palestinskog naroda i ljudskim svjedočanstvima o istome, toksični i destruktivni krug patnje, nasilja i šutnje se i danas nastavlja. Olsson je teško mogao predvidjeti koliko će njegov najnoviji dokumentarni film temeljen na arhivi biti pravovremen na početku petogodišnjeg proizvodnog procesa. I zaista, “Izrael-Palestina na švedskoj televiziji” je došao u pravo vrijeme kao još jedan u moru dokaza o sustavnom višedesetljetnom etnički usmjerenom nasilju, teroru te nehumanim uvjetima života. Palestinska povijest, kao i cjelokupna povijest regije još se uvijek piše, a dok se preko ovakvih filmova i projekata upoznaje kontekst trenutne borbe, nade za budućnost još uvijek ima.