Na otvaranju ovogodišnjeg, 82. Filmskog festivala u Veneciji, 27. kolovoza, Werner Herzog (1942.) primio je dosad najveću mu nagradu, Zlatnog lava za životno djelo. Nagradu festivala uručio mu je američki kolega Francis Ford Coppola, sumiravši u par rečenica svoju udivljenost prema osobi, umjetniku i djelu, veličanstvenim i jedinstvenim filmovima kojima je, uz ostalo, zamagljivao granicu između igranog i dokumentarnog. Dan poslije, u Veneciji je svjetski premijerno prikazan Herzogov najnoviji cjelovečernji dokumentarni film, “Ghost Elephants” (2025), o nastojanjima južnoafričkog prirodoslovca Stevea Boyesa da na visoravnima Angole uđe u trag krdu slonova dosad nepoznate podvrste.
Njemačko-američki sineast djelomično hrvatskoga podrijetla, Werner Herzog (rođ. Stipetić) afirmirao se kao jedan od najistaknutijih, međunarodno najprepoznatljivijih predstavnika njemačkog novog filma 1970-ih (uz Rainera Wernera Fassbindera, Volkera Schlöndorffa i Wima Wendersa) i to ponajprije cjelovečernjim igranim filmovima, iako je po mnogim (i tadašnjim) mišljenjima najviši domet postigao cjelovečernjom dokumentarno-eksperimentalnom “Fata Morganom” (1971).
Već u sljedećem desetljeću, učinilo se da ga muze napuštaju te je sve do 2005. i iznimno prihvaćenog cjelovečernjeg dokumentarnog ostvarenja “Grizzly Man” djelovao u drugom planu vidljivosti te slovio za filmaša koji više-manje životari na staroj slavi. Herzog je, međutim, sve te godine snimao marljivo i neumorno, a dokumentarnim se ostvarenjima, kratkima i dugima, nerijetko zbunjujući prožimanjem dokumentarnoga s igranim, bavio od samih početaka, samo što su ona tad doživljavana gotovo kao usputni, više-manje ekscentrični dodaci cijenjenom igranom opusu.
U 21. st. Herzog je ponovno došao u modu, sad ponajprije kao dokumentarist, dovršavajući otprilike po jedan cjelovečernji dokumentarni film godišnje, svaki uglavnom zapažen (“Susreti na kraju svijeta” nominirani su za Oscara), dok mu se na rjeđa igrana djela iz tog razdoblja pretežno gleda kao na razmjerno neuspjele okušaje. Uvijek na svoju ruku, nikad se ne prilagođavajući središnjoj struji, trendovima, modama, zahtjevima tržišta, Herzog je kroz desetljeća stvorio impozantan i impresivan autorski opus te, dosljedno tjerajući po svomu, dotjerao do statusa jednog od gorostasnih prvaka dokumentaristike. Do statusa klasika. Mada je, dakako, zgotovio i pokoje manje dojmljivo djelo, vrijeme je pokazalo da su njegovi nekoć podosta zanemareni dokumentarni filmovi iz srednjeg, pa i oni previđeni iz najranijeg razdoblja djelovanja itekako vrijedni i zanimljivi, rađeni s vazda povišenom posvećenošću i strašću.
Naknadno se osvrćući na Herzogove početne korake u kontekstu njegova cjelokupnog filmskog rada koji broji stotinjak filmova, opusa uvelike jasnih kontura, nije teško zamijetiti da nije gotovo nimalo lutao niti se tražio, već je otprve znao što ga zanima i zaputio se smjerom kojeg će se držati do danas. Jasnu je viziju, tvrdi, imao otpočetka, a mada će poslije reći da mu se njegov prvijenac “Heraklo” / “Herakles” (1962), čini razmjerno glupim i besmislenim, posrijedi je film u kojem se lako čita njegovo tematsko-autorsko-poetsko opredjeljenje.
Herzog je jedini sineast koji je filmove režirao na svih sedam kontinenata svijeta, pri čemu je u mnogim djelima snažan dojam ostvario i bilježenjem prirodnog okoliša i prirodnih elemenata. Iako bezglasni, oni u njegovim slikopisima nerijetko bruje muklom prijetnjom, plijene nijemom tajanstvenošću i odišu iskonskom postojanošću te, češće nego u drugih autora, bude tiho strahopoštovanje i zazivaju misli o prolaznosti čovjeka, kratkotrajnog i beznačajnog gosta vjekovno opstojnog planeta i svemira koji, eto, mudrom, ravnodušnom strpljivošću trpe smiješnu bezglavost ljudskih bića što se batrgaju sa svojim malenim problemima bivovanja, samoljubivo im pripisujući preveliko značenje.
Snimao je na najvišim planinskim vrhovima i u morskim dubinama, u pustinjama i u prašumama, na vrelim vulkanima i u ledenim prostranstvima. Na brojnim poprištima nesklonima čovjeku, zanimajući se uglavnom za izvanredne, osebujne pojedince vođene, najčešće opsesivno obuzete, kakvim porivom ili strašću kojima se ne mogu othrvati makar ih vodili i u propast, odnosno za one koji su zbog nekog svog obilježja (sljepoća, gluhoća, patuljasti rast…), htjeli-ne htjeli, uvelike, pa i krajnje izmješteni iz prosjeka te se svakodnevno i općenito snalaze znatno drukčije od većine.
Snimljen u ekspresivnom chiaroscuru na crno-bijelom 35 mm filmu (očito nadaren snimatelj Jaime Pacheco nije ostvario zapaženiju karijeru), dokumentarno(-eksperimentalni) “Heraklo” bilježi kadrove mladih graditelja tijela, bodibildera, pretežno u gimnastičkoj dvorani, tj. teretani, a ponešto i na pozornici, ispred publike koju ne vidimo, potonje, po svoj prilici korištenjem tuđeg, arhivskog materijala. Film bez govorenog teksta, ozvučen metalnim lupkanjem sprava za vježbanje, oglazbljen džezističkim notama Uwea Brandnera, s poštovanjem i zanimanjem dokumentira napore revnih vježbača, no ni na koji način ne nastoji zaći u osobno niti nas upoznati s pojedincima, njihovim mislima, razlozima, željama, nadanjima.
Skladno komponirani i osvijetljeni kadrovi ponajprije promatraju stamena, mišićava, voluminozna tijela koja, moglo bi se predložiti iz osvrtnog motrišta, Herzog gleda, doživljava ili predstavlja slično kao što će poslije činiti s prirodom i krajobrazima. Devetnaestogodišnjak bez formalnog filmskog obrazovanja, koji je za taj film ukrao ili, kako sam kaže, prisvojio ili posudio kameru, tom se prilikom vjerojatno nije mogao otputiti u kakvo daleko ili začudno područje, pa je iskon i egzotiku uspješno pronašao, tj. oblikovao u kvartovskoj teretani, na pokretnim krajobraznim reljefima leđa, prsa, šija, ramena, nadlaktica…
Mladiće u “Heraklu” Herzog, rekosmo, ne predstavlja kao osobe, no i oni su, kao i mnogi protagonisti njegovih budućih filmova, bića uporne strasti, čeljad što je zašla u neku krajnost, u ovom slučaju krajnost izgradnje mišićnog obujma i snage.
Iako su u središtu pozornosti bodibilderi – anonimni, neimenovani, gotovo depersonalizirani – “Heraklo” nije film koji ikako dokumentaristički istražuje, približava ili objašnjava tu sportsku granu i njezine sudionike. Baš kao što će činiti ostatkom karijere, Herzog i ovom početničkom, donekle nezgrapnom, ali posve respektabilnom crticom nastoji graditi svojevrstan mit. Ovaj put izravno se oslanjajući na grčku pripovijest o Heraklu i njegovih dvanaest zadataka, prenoseći je svojevrsnom persiflažom u 20. st., gradeći, ili skicirajući, metaforu koja se može usvojiti kao razmišljanje o tomu kako čovjek današnjice nagrđuje i uništava drevne vrijednosti. I taj će se nazor provlačiti kroz brojna Herzogova buduća djela, baš kao i naglašena sklonost metaforama, o kojima će sam Herzog rado govoriti da uglavnom ni sam ne zna što znače, no da to ne umanjuje njihovu snagu.
Presijecajući estetski poprilično pomne snimke mišićavaca, snimljene za taj film, u Herzogovoj režiji, na 35 mm vrpci, s tuđim snimkama aktualnih ili nedavnih događaja pronađenima u arhivi, najvjerojatnije onoj televizijskih vijesti i reportaža, snimkama vidljivo drukčije, uglavnom niže kvalitete, “Heraklo” suvremene tjelograditelje uspijeva predočiti kao kakve predstavnike vjekovnih vrlina koji smireno, temeljito, ustrajno teže redu, boljitku i održanju odvajkadnih vrijednosti, u histeričnom i površnom svijetu kaosa, otpada, besmislenih atrakcija i senzacija.
Iako tek povremeno ponavlja iste ili slične kadrove, snimajući vježbače – uvijek samo po jednog u kadru, pri čemu je teško razabrati je li riječ o istom ili više njih – koji obavljaju slične radnje u nevelikom zatvorenom prostoru, “Heraklo” je dobrim dijelom izgrađen načelom repeticije, dakako, s varijacijama, što se dograđuje i u oblikovanju cjeline poglavljima ponavljajuće strukture. Tim principom, koji će u sljedećim desetljećima gotovo posve napustiti, Herzog će pristupiti još nekim ranijim filmovima, najizrazitije u spomenutoj, visoko cijenjenoj, naročito očuđujućoj i danas nemalo impresivnoj “Fata Morgani” (koja otpočinje s osam uzastopnih istih, no ne identičnih, kadrova slijetanja zrakoplova), čime će u tom filmu naglasiti željeni efekt hipnotičnosti Sahare, pustinje što svojom prirodnom ljepotom, ali i negostoljubivošću prema čovjeku – uljezu, strancu – i životu uopće, na svoj način, u Herzogovoj viziji, predstavlja nekovrsno ishodište postanka.
Dokumentarno i priređeno teško je razdvojiti u “Posljednjim riječima” / “Last Words” / “Letzte Worte” (1968), snimljenima na Kreti u Grčkoj, no jasno je da višekratno susljedno ponavljanje iste rečenice u istom kadru nije zateknuta snimka nepatvorene zbilje nego da je dvojica policajaca izgovaraju iznova i iznova zato što im je redatelj tako rekao. I u tom se filmu Herzog igra sa začudnošću repetiranja, a začudna je i zanimljivost da Herzog upravo snima dokumentarni film (zasad naslovljen “Bucking Fastard”) čije su protagonistice nerazdvojne američke blizanke koje u unisonu, spontano, izgovaraju istovjetne rečenice, baš kao što su prije pedeset sedam godina, po redateljevoj imaginaciji i nalogu, činili ti, jedan drugomu nalik, grčki predstavnici zakona.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
