U zemlji koju još uvijek obilježavaju posljedice građanskog rata 1990-ih i rata s Rusijom 2008. te opterećenoj zastarjelom industrijom, gruzijska je vlada 2015. godine pokrenula revitalizacijski program “Plant the Future” (dosl. “Zasadi budućnost”), usmjeren na iskorištavanje prirodnih potencijala teritorija kroz modernizaciju poljoprivrede. S druge strane, Gruzija je 2020-ih postala druga svjetska ekonomija u izvozu Bitcoina, a rudare se i druge kriptovalute. Stvarno stanje na terenu ovih preobrazbi društvenih i gospodarskih uvjeta prate dugometražni dokumentarni filmovi “Blueberry Dreams” / “Lurji motsvi” (2024) Elene Mikaberidze i “The Harvest” / “Mosavali” (2019) Miše Antadzea.
U “Blueberry Dreams”, džambo plakat Gruzijske banke – koji reklamirajući nove zajmove poručuje da je “najvažnije vjerovati” – mogao bi predstavljati vizualni identitet cijele jedne nove paradigme koja obećava zamijeniti plansku, državnu privredu iz sovjetske prošlosti i mutno, neregulirano razdoblje ekonomske tranzicije 1990-ih. Građani su instruirani da je sada trenutak za preuzimanje osobnog rizika, skok u nepoznato koji će završiti dobro ako samo zadrže optimizam, naturaliziranom logikom otvorene tržišne ekonomije. Obitelj Meladze živi dvanaest kilometara od granice efektivno odcijepljenog teritorija Abhazije, gdje gruzijskim građanima vlastita vlada zabranjuje pristup, a abhasku upravu drži vladom u egzilu. Riječ je o regiji Samegrelo i mjestu Zugdidi, gdje Meladzeovi uzimaju zajam koji ulažu u uzgoj borovnica.
Mikaberidze, koja je 1990-ih emigrirala iz zemlje kao djevojčica, školovala se u Nizozemskoj i inicijalno željela oblikovati filmsku priču o životu s druge strane samoprozvanog autonomnog teritorija, bilježi stvarnost podizanja plantaže i muke oko plasmana proizvoda, no i unutrašnji svijet obitelji – oca Sose, majke Nino i njihovih maloljetnih sinova Lazarea i Giorgija. U prozračnoj, nježnoj fotografiji relativno niske zasićenosti odvija se život koji bi se u pojedinim aspektima mogao nazvati i idiličnim, barem iz perspektive djece kojima je dana velika sloboda u provođenju slobodnog vremena i pronalaženju sebe. Uronjenost u prirodno okruženje, igre na otvorenom, povezanost s vršnjacima – ovo su privilegije u suvremenom svijetu, iako film pokazuje i roditeljsku brigu za stabilnost primanja te razgovore odraslih o aktualnoj političkoj situaciji, posebno o izgledima pobjede Rusije u ratu u Ukrajini, koja bi mogla dovesti do toga da “Rusija zavlada svijetom”.
U kontekstu iskustva rata u Gruziji 2008. godine, u kojemu su de facto odcijepljeni teritoriji Abhazije i Južne Osetije, anksioznost nad tekućim zbivanjima je opravdana. Okupljeno društvo u kući Meladzeovih zaključuje da je ukrajinski scenarij već viđen u njihovoj zemlji, a ruski državljani kontinuirano kupuju nekretnine u Gruziji te su duboko upleteni u nacionalnu ekonomiju. Ovdje nema otvorenog spomena stava aktualne vlasti prema ruskom utjecaju i prisutnosti na Južnom Kavkazu, ali implicitna kritika postoji.
Istovremeno, djeca interpretiraju geopolitiku iz svoje perspektive, još uvijek pojednostavljeno, ali ne neinformirano, znajući da “u Rusiji šalju i djecu u zatvor”. Na izložbi svojih crteža, dvanaestogodišnji Lazare izlaže prizor “Slava Ukrajini”, odmah uz “Poplavu u Japanu”, a dječaci na ulici uz gruzijsku razvijaju i ukrajinsku zastavu. Često u kadrove obiteljskog doma prodire motiv televizijskog programa o zbivanjima u Ukrajini. Informacije se razmjenjuju (na ruskom jeziku!) s rodbinom i prijateljima telefonom, u jednostavnim kadrovima blizu koji odaju dojam kućnih videa. Najraskošniji su, s druge strane, kadrovi s plantaže, na kojoj pomažu svi članovi obitelji, a najveće pitanje obitelji Meladze i mnogih sličnih novih privatnih gospodarstava, jest zašto se plodovi ne mogu izvesti u Europu, već se moraju prodavati na mrsko rusko tržište. Ovaj paradoks gruzijska vlada do danas nije riješila, udaljavajući se od europske perspektive i u drugim pogledima, kao ni sama Europska unija.
Prikaz ruralnih gruzijskih područja u filmu “The Harvest” rudimentarniji je, bez izgradnje specifičnog narativa i praćenja individualnih sudbina s imenom i prezimenom. Antadze se slično redateljici Mikaberidze vratio u Gruziju snimati film nakon niza godina života i školovanja u inozemstvu, u Los Angelesu. Fokusiran na regiju Kakheti, poznatu po uzgoju vinove loze i proizvodnji vina, pa i voća i mesa, Antadze pokazuje kako su u novije vrijeme zemlju preplavili drugi oblici privređivanja – konkretno, rudarenje kriptovaluta smješteno u idiličan, sneni ruralni pejzaž. Premda izmijenjeno tom otuđujućom digitalnom mladom praksom, selo ovdje nije prethodno lišeno svake tehnologije. Stanovnici navodnjavaju vrtove, brinu o pčelinjacima, obrađuju zemlju…
Prizori bez pozadinske naracije i lišeni dijaloga sugeriraju da je tehnologija kao takva, različite vrste i primjene, proizašla iz izravnog kontakta čovjeka sa svijetom oko sebe, pri čemu je on inicijalno pješice razvijao alate za koje je očekivao da će biti korisni u rješavanju nekog zadatka. Statična kamera bilježi neobične promjene teritorija – krave pasu travu uz satelitske antene, a mjestom se pružaju nepregledni metri kablova koji prenose struju. Najagresivnija intervencija u sredinu ipak je auditivna. Rudarenje je bučna aktivnost, prilikom koje velika, snažna računala troše mnogo energije. Kamera se sporo, zavjerenički kreće prostorijama u kojima se odvija cijeli proces, a otuđujući rad strojeva prate neprekidni pištavi zvukovi i sijevanja neonskih svjetala.
U Antadzeovom filmu zbog preferiranih formalnih rješenja nema mjesta za elaboriranu problematizaciju konkretnih posljedica novih krajobraznih promjena. Kad bi se prodrijelo dalje od začudnih slika, moglo bi se razmišljati o tome da rudarenje kriptovaluta kontrolira tek šačica velikih investitora, cijela ekonomija pada u ovisnost o jednoj, pritom izrazito volatilnoj grani, a potrebna infrastruktura brzo se troši. Osim toga, teško da se rast ove industrijske grane može odraziti na potrebe lokalne sredine, što je negdje implicitno upisano u asocijativno nizane lynchovske prizore – umjesto toga, novac odlazi offshore, s velikom mogućnosti da i procuri, odnosno izgubi se u rupama poreskog sustava, ili jednostavno završi uložen u dodatnu infrastrukturu namijenjenu rudarenju.
Različitih opservacijskih stilova, i “Plantaža snova” i “The Harvest” posvećeni su ekonomskim transformacijama Gruzije u novije vrijeme. U užem smislu, filmovi otvaraju pogled na intervencije u krajoliku koje su u Mikaberidzeinom slučaju posve tradicionalne i u tom smislu nevine – uzgoj borovnica prikazan je kao praksa obavljana bez posebne mehanizacije, odnosno proizvodnja malih razmjera (small scale). S druge strane, Antadze otkriva lebdeću prisutnost čovjeka u potpuno mehaniziranom, čak krajnje apstraktnom procesu – u pogonima za rudarenje ljudski faktor je potreban samo za nadgledanje, za distanciranu kontrolu strujnih spojeva, procesa hlađenja i sličnog.
Ovakav paralelizam kontrastnih načela rada u Gruziji proizlazi iz određenih paradoksa ekonomskog razvoja i regulacije, odnosno neregulacije države. U širem smislu, filmovi prikazuju gruzijsko društvo na razmeđu između predindustrijskih praksi i pionirskih globalnih trendova u izgradnji i/ili unapređenju suvremene ekonomije. Novi gruzijski dokumentarni film utoliko nosi ulogu i osvjetljavanju kontradikcija na višoj razini koje se odražavaju na običnoga čovjeka, što će postati jasno i u narednom nastavku serijala tekstova.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.