Povodom svjetske premijere u Rotterdamu i nedavne FIPRESCI nagrade te nominacije za Europsku filmsku nagradu za kratki film na Međunarodnom festivalu kratkog filma Oberhausen za film “Obična kruška” / “Common Pear” / “Navadna hruška”
(2025), koji je u srpnju prikazan i na hrvatskom Cinehillu, razgovarali smo sa slovenskim redateljem Gregorom Božičem (Nova Gorica, 1984.). Film na esejističko-dokumentarni i spekulativan način predstavlja budućnost u kojoj su arhivske snimke lokalnih voćara jedini emocionalni trag davno izgubljene ljudske povezanosti s prirodom u radikalno tehnologiziranoj budućnosti.
Gregor Božič je dugi niz godina aktivan kako na regionalnoj filmskoj sceni, tako i na onoj međunarodnoj. Njegov prvi dugometražni film “Priče iz kestenove šume” / “Stories of the Chestnut Woods” / “Zgodbe iz kostanjevih gozdov” premijerno je prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu 2019. godine, a kao snimatelj surađivao je na višestruko nagrađivanim domaćim i regionalnim produkcijama (“Playing Men” i “Oroslan” Matjaža Ivanišina, “Fiume o morte!” Igora Bezinovića, “Čovjek koji nije mogao šutjeti” Nebojše Slijepčevića…).
Možeš li ukratko predstaviti sebe i svoj rad?
“U filmskom svijetu djelujem kao redatelj i snimatelj. Izvan filmske industrije, velika mi je strast istraživati stare mediteranske sorte voća i bilja općenito pa tako i različite kulturološke fenomene i tradicije vezane uz njihovu proizvodnju, berbu i konzumaciju. Postepenim upoznavanjem lokalne tradicije mojeg rodnog kraja – Gorice, na granici Slovenije i Italije, postao sam sve motiviraniji da stečeno znanje i iskustvo osobnog uzgajanja na neki način filmski predstavim i preispitam značajke, obrasce i referentne točke lokalnog krajolika.”
Tvoj najnoviji film “Obična kruška” premijerno je prikazan u “Tiger Shorts” konkurenciji na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu ove godine, dobio je nagradu FIPRESCI i nominaciju za EFA Best Short Film na Oberhausenu, a proglašen je i najboljim kratkim filmom na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Beldcos. Možeš li nam predstaviti film i njegove glavne tematske okosnice?
“Kratkometražni film ‘Common Pear’ nalazi se na stilskoj i narativnoj razmeđi dokumentarizma, esejizma i distopijske znanstvene fantastike. Film zamišlja i promišlja potencijalno našu kolektivnu blisku budućnost, u kojoj dokumentarne snimke starih voćara iz goriškog kraja u Sloveniji. Voćari prikazani na filmu nose snažnu simboliku i emocionalno znamenje za suvremeno čovječanstvo, toliko radikalno odvojeno od zemlje, zemljoradnje i plodova koje zemlja donosi.”
Što te osobno potaknulo da snimiš film koji indirektno govori o radikalnim promjenama života u regiji, posebno u kontekstu odnosa čovjeka i prirode?
“Odrastao sam u vrlo prirodno raznolikoj i bogatoj regiji, na granici između Slovenije i Italije. Iako smo živjeli u gradu, bio sam kontinuirano izložen vrlo specifičnom i lijepom seoskom krajoliku. Proizvodnja voća bila je najvažnija djelatnost za regiju Goricu (Gorizia) sve do Drugog svjetskog rata, pa su raskošni voćnjaci, još dok sam bio dijete, bili vrlo česta pojava. No, tek kad sam studirao režiju i film u inozemstvu, specifično u Berlinu, shvatio sam koliko je tradicija važna i koliko brzo nestaje, pa tako i ona u mojoj regiji, koju sam svakodnevno viđao i često previđao.
“Također, uvidio sam da nije isključivo riječ o poljoprivredi kao izoliranoj radnji, već o oblikovanju cjelokupne regionalne kulturne baštine koja se ocrtava, između ostalog, u tradicionalnom voćarstvu i autohtonim sortama voćki. Zemljoradnja i direktna povezanost s prirodnim krajolikom u regiji u snažnoj su vezi s kolektivnim sjećanjima, folklorom, mitovima, pa čak i snovima lokalnog stanovništva. Neko duže vrijeme, pokušavao sam sačuvati različite autohtone sorte voća iz regije napravivši vlastiti voćnjak, kako bih pokušao sačuvati tu veliku biološku raznolikost krajolika, ali i kulturu povezanu s njom, no ubrzo sam shvatio da se niti jedan znanstveni institut ili lokalna grana vlasti time uopće ne bave.
“U tom procesu intenzivno sam planirao napraviti film o ovoj temi i tek smo tada uvidjeli snažnu vezu između teme voća, autohtonosti, izumiranja i filma, koja se pronalazi u odnosu prema vremenu i pripovijedanju. S ovom zamisli krenuo sam detaljnije razrađivati film.”
Film tematizira i eksperimentira s idejom spekulativnosti, hibridnosti, tehnologije i pojmom vremena i sjećanja, kako iz narativne, tako i stilske pozicije. Možeš li nam opisati proces promišljanja navedenih ideja?
“Inicijalna ideja je bila snimiti kratki dokumentarni film o starim voćarima i njihovim osobnim pričama vezanim uz određene sorte voća. Čak smo snimili i neke kraće dijelove koji su postali i dio završnog filma, prikazan kao arhivski materijal. Nedugo nakon početka snimanja započela je pandemija COVID-19, a nekolicina farmera je i preminulo, a za njima su i uvenule voćke. U tim trenucima zavladao je sveopći osjećaj kraja jednog perioda, kao da je odjednom završila dugogodišnja ljubavna priča između lokalnih voćara i njihovih voćki.
“Osim toga, 2023. godine izbio je veliki šumski požar u obližnjoj regiji. U samo jednom ljetnom tjednu većina borove šume – zasađene uglavnom 1920-ih – izgorjela je do temelja. Nakon tog događaja, zajedno s Marinom Gumzi, koscenaristicom i producenticom filma, počeo sam razvijati ideju filma koji zamišlja budućnost u kojoj će znanstvenici morati istraživati arhivske snimke kako bi mogli dobiti neke uvide u mogućnost povratka emocionalne konekcije s prirodom i vlastitim okolišem.”
Film je snimljen isključivo na 16-milimetarskom i 35-milimetarskom filmu. Zašto si odlučio snimati isključivo analognom tehnologijom?
“Svaki moj film kojeg radim kao redatelj je snimljen na filmskoj traci. Na vrpcu sam naviknut još iz doba filmske akademije jer mi je proces razvijanja filma, u kojem nikad nisi siguran što ćeš dobiti, kreativno izrazito stimulativan. Proces razvijanja filma podsjeća me na sadnju voćke kojoj će možda trebati deset godina da rodi prve plodove, ne znajući uopće kakvi će biti.
“Možda je upravo to iščekivanje i neizvjesnost jedan od dodatnih razloga zašto mi je ovdje bilo bitno koristiti filmsku traku. Tijekom cijelog tog procesa očekivanja, nestrpljenja i zamišljanja, simultano se odvija i velika autorefleksija na vlastiti rad u cjelini, a to posebno cijenim. I naravno, osim toga, filmska traka ipak producira mnogo ljepše i prirodnije boje nego digitalna tehnika, a budući da su u mojim filmovima boje tekstura vrlo bitni elementi, analogni format više korespondira s mojim radom.”
Možeš li opisati proces pronalaska i interakcije s protagonistima?
“Sve ljude koji se pojavljuju u filmu upoznao sam tijekom istraživanja starih sorta voća na granici između Slovenije i Italije, oko Gorice. Mnoge njihove priče, kako one koje se djelomično pojavljuju u filmu, tako i one koje su izostale, se pojavljuju u mojoj knjizi ‘Sadje sonca’ (‘Plod sunca’) iz 2014.godine, a čije će novo izdanje izaći ove godine u prijevodu na engleski jezik.”
Na kojim filmskim projektima trenutno radiš?
“Trenutno radim na nekoliko filmova drugih redatelja i redateljica kao snimatelj, a u pripremama sam i za svoj sljedeći dugometražni igrani film, u čijem će fokusu, surprise, surprise, također biti voće. No, za razliku od ‘Common Pear’, budući film će još više zakoračiti u misteriozne, sanjive i mitološke elemente voćki i voćarstva općenito. Također, film će obuhvaćati priče o voćkama iz nekoliko zemalja – Slovenije, Italije, Španjolske i Japana.”