Nije često, ali nije ni rijetkost da filmski autori debitiraju tek u zrelim godinama. No, kad je riječ o cjelovečernjim prvencima, oni su obično djela nekoga tko se već okušao u pokojem kraćem filmu, a slučajevi u kojima u cjelovečernji slikopis zagrabi autor bez iskustva, koji ni na drugi način nije sudjelovao u kinematografiji, uistinu su malobrojni. Ruska televizijska novinarka, voditeljica i reporterka Žana Agalakova (Kirov, 1965.), posljednjih godina nastanjena u Parizu u Francuskoj, zagrizla je u taj tvrd orah i nije se okliznula.
Njezin prvi filmski rad “Dolazi mali sivi vuk” / “A Little Gray Wolf Will Come” (LEWA Productions / Revolver Amsterdam / Giorgio Savona Productions; 2025.) dojmljiv je, slojevit, bogat, umješno ostvaren cjelovečernji dokumentarni film. U njemu Agalakova, dugogodišnja inozemna dopisnica ruske državne televizije Kanal jedan (Pervý kanal / Channel One) iz New Yorka i Pariza, prožima razmišljanja o svojoj ljubavi prema domovini kojoj je, radeći svoj posao, vjerno i propagandno služila, no čije se politike poslije javno odrekla, o majčinskoj ljubavi prema kćeri koja je odrasla na zapadu te o nezavidnoj situaciji u kojoj je, bez jasne budućnosne perspektive, 2022. g. dala otkaz na prestižnu službu i Kremlju vratila državna priznanja – Medalju reda “Za zasluge za domovinu” i Orden prijateljstva. Rusko Ministarstvo pravosuđa naposljetku ju je proglasilo stranom agenticom, no o tome u filmu nema govora, jer se dogodilo nakon što je “Dolazi mali sivi vuk” dovršen.
Svjetski premijerno prikazan u lipnju, na 32. Sheffield DocFestu, u konkurenciji “Prvi cjelovečernji film”, “Dolazi mali sivi vuk”, ostvaren u hrvatsko-nizozemsko-francuskoj koprodukciji, hrvatsku je premijeru imao na 27. Cinehillu, izvan konkurencije, a na 23. Liburnia Film Festivalu natječe se u glavnom programu. Žana Agalakova ondje će ga osobno predstaviti, a uoči LFF-a s njom smo razgovarali o tomu kako je ostvarila taj pothvat.
Što Vas je potaknulo da se upustite u snimanje ovoga filma?
“Bila je to ideja moga supruga Giorgia Savone. Godine 2014. Giorgio je pročitao članak u The New York Timesu o povratku Aleksandra Solženjicina u Rusiju nakon dva desetljeća političkog egzila u SAD-u. Glasoviti pisac i laureat Nobelove nagrade koji je svijetu otkrio istinu o gulazima – političkim radnim logorima u SSSR-u – proputovao je zemlju od istoka do zapada prije nego što je došao u Moskvu. Htio je vlastitim očima vidjeti kako Rusi žive u postsovjetskoj eri.
“To je bilo 1994. g., kad sam bila nadobudna novinarka u usponu. Živo se sjećam Solženjicinova povratka – dočekan je kao prorok. Narod je želio da netko čuje njihovu istinu. Do 2014. g. u eteru su se mogle čuti gotovo isključivo službene vijesti. Putin je bio glavni i malne jedini tvorac vijesti u zemlji. Uz prodržavne medije bilo je teško saznati kako žive i što misle obični ljudi. Njihovi se glasovi nisu mogli čuti. Neovisni mediji našli su se pod velikim pritiskom.
“Giorgiovu ideju da proputujemo cijelom zemljom prihvatila sam zbog još jednog razloga. Moja kći Alice, tinejdžerica, nije znala gotovo ništa o Rusiji – bile su joj tri godine kad smo se preselili iz Moskve u Pariz, gdje sam radila kao inozemna dopisnica – a nije ni željela znati mnogo. Imala sam osjećaj da se udaljila od mene, a ja sam htjela da me razumije, po svaku cijenu. Vjerovala sam da će nas takvo zajedničko putovanje ponovno zbližiti.”
Jeste li odmah zamislili cjelovečernji film? Niste li se pribojavali takvog pothvata, budući da prethodno niste režirali nijedan film?
“Rusija je prevelika zemlja za kratki film. Na popisu je bilo više od trideset gradova u kojima smo namjeravali snimati po nekoliko dana. Pomno sam proučila svaki – kako izgleda, kako ljudi ondje žive, s koji se problemima nose, kakva je demografska slika. Pronašla sam ljude koji su mogli biti zanimljivi ili korisni. Odlično sam se pripremila i jedva sam čekala da krenemo. Prvi put nakon nekoliko godina mogla sam snimati što želim. Jesam li se bojala? Nimalo. Jesam li bila svjesna što me sve očekuje na tom pothvatu? Nipošto.”
Koliko film nalikuje vašoj zamisli, a koliko se toga oblikovalo tijekom rada i montaže?
“O, prilično smo se udaljili od početne zamisli da damo glas običnim Rusima. Ponajprije zato što smo snimali dugo i u tom se razdoblju mnogo toga dogodilo. Budući da sam bila zaposlena kao inozemna dopisnica, mogla sam putovati samo tijekom godišnjih odmora i tijekom školskih raspusta naše kćeri. Zbog toga se putovanje Rusijom proteglo na četiri godine.
“Odmah na početku odlučila sam da nećemo ići u Kirov, grad u kojem sam rođena i odrasla. Za nj me nisu vezale lijepe uspomene, a grad se ne razlikuje od mnogih drugih koje smo namjeravali posjetiti. No, htjela sam se zbližiti s kćeri, a pritom sam skrivala nešto o sebi i svojoj obitelji. Zato sam odlučila otići ondje gdje me boli, da kćeri pokažem stvarnu sebe i tako je film postao osoban. Zatim je došlo do potpune invazije na Ukrajinu i to je unijelo novi obrat u film.
Gledajući film, činilo mi se da prema Kirovu gajite sentimentalne uspomene, unatoč tomu što ondje nije bilo lako odrasti. No snimke ostvarene u Kirovu prikazuju samo ružne, sive, derutne dijelove grada iz komunističke ere. Barem je takav dojam. Kirov, međutim, ima vrlo lijepih četvrti, ulica, zgrada.
“Pa zapravo, u filmu gotovo da i nema snimki Kirova. Većina prizora u Kirovu događa se u interijerima, u stanovima mojih rođaka i u restoranu, osim kratke vožnje središtem grada i prizora ispred ulaza u zgradu u kojoj sam nekoć živjela. Sve u svemu, tek nekoliko sekundi. Tu je još i prizor plesa na gradskom trgu na kojem je veliki spomenik Lenjinu. U filmu ima mnogo snimki drugih ruskih gradova koji svi nalikuju jedan drugomu.”
Jedan od najdojmljivijih prizora onaj je u kojem se vi i suprug temperamentno prepirete u automobilu, a ne čuje se što govorite. Kako ste došli na tu ideju? Kako to da je taj prizor uopće snimljen?
“Potpisala sam ugovor o otkazu i na raspolaganju sam imala samo dva tjedna da ispunim sve ugovore i obveze prema tvrtci, da se spakiramo i iselimo iz stana koji je tvrtka unajmila za mene. Nismo znali kamo ćemo se preseliti. Danju sam se bavila birokratskim procedurama i papirologijom, noću sam se pakirala. Istovremeno, pozorno smo pratili vijesti iz Ukrajine i iz Rusije. Vijesti su bile grozne. Tijekom ta dva tjedna jedva da smo uopće spavali, neprestano smo bili u pokretu i bili smo iscrpljeni. Negdje je moralo puknuti. Montirala sam malu DJI kameru u unutrašnjost automobila i snimala sam sve naše razgovore. Taj je bio najintenzivniji. Bez zvuka se činio još dramatičnijim.”
Kako je došlo do suradnje s producentima iz Hrvatske?
“Kad sam spoznala da film koji snimamo nikad neće biti prikazan na ruskoj televiziji, počela sam razmišljati o tomu tko bi mogao biti zainteresiran za projekt. Tatjanu Božić poznavala sam godinama. Neko je vrijeme živjela u Moskvi i izvrsno govori ruski. Njezina prijateljica Magdalena Petrović tečno govori talijanski i francuski. Nedugo prije toga pokrenule su filmsku produkcijsku tvrtku LEWA i predložile su mi suradnju. I tako se redateljica koja nije snimila nijedan film udružila s novootvorenom produkcijskom tvrtkom, što se nije činilo dobitnom kombinacijom za ulazak na međunarodnu scenu. Ali imale smo snažnu želju i volju snimiti dobar film.”
Pripremate li novi film?
“Da, pripremam dva filma. Nijedan nije ni o Rusiji ni o Rusima. Više ne mogu ići u Rusiju. To su priče o ljudima koje će, nadam se, biti svima zanimljive.”
