Aleš Suk (Vrchlabí, 1977.) nezavisni je filmaš s riječkom adresom rođen u Češkoj gdje je, na praškoj FAMU, magistrirao režiju animacije i multimedije. Kao predavač djeluje na FAMU, ranije i na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Jedan je od osnivača, mentora i organizatora Platforme za potporu i razvoj hibridnih AV projekata REFINERI te utemeljitelj i voditelj udruge UKUS. Potpisuje produkciju i režiju niza kratkometražnih filmova i glazbenih spotova, a upamtili smo ga i po suradnji na filmovima, također kratkim, redateljice Željke Sukove, od kojih su široj publici vjerojatno najbliže “Marijine” (UKUS, 2011.), dokumentarno-igrani hommage autoričinoj baki.
Na začudnom i vrlo zavodljivom 15-minutnom dokumentarcu dramske strukture i lirske atmosfere, enigmatičnog, dvostruko kodiranog naslova “(P.S.)” (UKUS, 2024.), Aleš Suk potpuni je autor, potpisuje sve segmente, od scenarija do montaže. Riječ je o skitalačko meditativnoj posveti Velim Srakanama, malenom otoku u lošinjskom akvatoriju gdje se u melankoličnom tonu razmatra pitanje otočke opustjelosti i tihog nazadovanja. Film je međunarodnu premijeru imao u češkoj Jihlavi, prikazan je u međuvremenu i na jednom grčkom otočiću, ne većem od Srakana, a hrvatska premijera zakazana je za 26. kolovoza na 23. izdanju Liburnia Film Festivala.
Zašto Vele Srakane – koliko ste ranije poznavali otok, a u kojoj mjeri se taj odnos intenzivirao tijekom snimanja? Ustvari, želim Vas pitati, što ste primarno na tom otočiću tražili, a što ste naposljetku odande ponijeli?
“Bio mi je taj otok na početku potpuna nepoznanica, činio mi se kao ničija zemlja. Stvaralačko-životni put odveo me na susjedni i civiliziraniji Susak. U ljeto 2017. godine za blagdan sv. Ane, kojoj je crkvica na Velim Srakanama posvećena, nekoliko je barki po običaju isplovilo sa Suska na proslavu. U jednoj od njih našao sam se sa sušćanskim svećenikom i svojim sinom, koji mu se pridružio kao ministrant. Nisam znao što očekivati, dotad sam uglavnom slušao priče o Malim Srakanama, o tamošnjoj bujnoj vegetaciji poput one u oazama i o vrsnom bijelom vinu koje su lokalci običavali zakopavati u zemlju, no Vele Srakane bile su tada tek upitnik. Otok je to prilično nepristupačan, stjenovite i niske obale i bez sigurnog zaklona od ijednog vjetra. Kao kakva karikatura Suska, s vrlo reduciranom florom, ako se tako može reći, čak još suroviji. Što sam od tamo odnio? Suvenire u formi uspomena i iskustva, na kraju i jedan kratak film.”
Kako objasniti tu hipnotičnost otoka, našu privučenost inzularnim svjetovima, sklonost romantiziranju otočkog života? Je li svatko od nas otok?
“Otoci su svakako autonomne individue. Svaki je otok svijet za sebe. Vele Srakane konkretno imaju struju, ali ne i vodu. Na otoku ne postoji trgovina, tako da sve potrebno za život, uključujući i pitku vodu, treba donijeti. Dominantom je ondje već spomenuta pomanja crkvica, ali na otoku nema groblja već se koristi merina na obližnjem Susku. Vele Srakane prilično su male, život je tamo bez sumnje zahtjevan i izazovan. Percepcija vremena tijekom boravka na Velim Srakanama potpuno je različita od one kakvu prosječan stanovnik Europe može imati u svojoj užurbanoj svakodnevnici, prostorno opažanje mijenja se i izoštrava, a naša prisutnost usredotočena je isključivo na ovdje i sada. Izoliranost, ali ponajprije krhkost i ranjivost otoka i njegovog zadnjeg izvornog stanovnika, dva glavna junaka filma, itekako može nositi i simboliku netaknutog raja.”
Jeste li poznavali Silvana, posljednjeg izvornog Srakanježa, kojem ste posvetili film? Njegovo cjeloživotno bivanje u otočkom prostoru, a sada prisutnost i u odsutnosti, njegov otisak u tom autentičnom pejzažu provodni je motiv filma…
“Silvana – stvarnog stanovnika otoka koji je ujedno i zadnji pravi Srakanjež, po majci i ocu podrijetlom sa Srakana – upoznao sam u prvoj posjeti otoku tada, za blagdan svete Ane. Vjerojatno je to za njega bio jedan od onih rijetkih dana kada se na otoku pojavi mnogo ljudi kojih se sjeća još iz djetinjstva pa zajedno slave, svjetovno i duhovno. Tu želim istaknuti Silvanovu vjeru, svećenik sa Suska pričao mi je kako bi na otoku služio svetu misu samo za Silvana i sebe. Osim toga, Silvano bi navodno svakog dana u podne potezao uže crkvenog zvona. Taj prizor me odmah očarao, tom sam slikom htio zapečatiti tada već planirani film.”
Otkud odluka da film koji je svakako više kontemplacija nego naracija, koji je dakle koncipiran slobodarski, negdje između eseja i poeme, i to film od tek 15 minuta, razlomite u manje cjeline, moglo bi se čak reći u poglavlja?
“Jedna od ideja od početaka je bila da film ima takvu strukturu; dakle prolog, u kojem bi se kratko predstavio otok, središnji čin sačinjen od opservacija glavnog junaka, impresionistički portret osame i dnevnih radnji, koje nemaju baš brzinu ili zaplet. Zapravo zatečeno stanje jednog usporenog svijeta kroz četiri godišnja doba, ne nužno verbalni monolog osamljenog Srakanježa. Zamislio sam da epilog filma proiziđe iz neke neočekivane situacije koja se zadesi neplanirano, samim aktom snimanja, trenutkom magije nepredviđenog.”
Je li vaš “(P.S.)” inicijalno mišljen samo kao refleksija o protoku vremena, a posljedično i kao zdvajanje nad depopulacijom otoka, ne samo ovog? Rekla bih da se ovdje itekako bavite i ljudskom indolencijom kad je (ne)briga za okoliš u pitanju, pa me zanima je li se taj segment spontano putem nametnuo ili je film i u svojoj izvornoj nakani postavljen kao društveno angažiran tj. kao eko aktivistički? Nakon ponovljenih gledanja odgovor je (barem meni) jasan, no evo, nameće mi se pitanje iz koje zone ste krenuli u rad na filmu?
“Snimanju s gospodinom Silvanom želio sam pristupiti antropološki, što više opservacijski objektivno, izgraditi povjerenje i doseći stanje međusobne opuštenosti. Zapravo, postojati nekako uz njega u tom – za mene – stranom svijetu. Spletom okolnosti glavni je ljudski protagonist iz projekta nestao i njegovo mjesto zauzela je geografska i demografska situacija kao i vremenska dimenzija. Fascinaciju sudbinom zadnjeg pripadnika jedne male otočke zajednice zamijenila je vremenska dimenzija evolucije, pa i betonizacije otoka. U romantične pejzaže divljine stigle su promjene, koje ne želim osuđivati, ali se neporecivo dešavaju. Vrijedi se zapitati kako zapravo vidimo i utječe li to kako gledamo na ono što gledamo te što ćemo u konačnici napraviti s time što vidimo. Nadam se da sam uspio ostaviti pokoju pukotinu koju će gledatelj moći ispuniti vlastitim željama i nadama za budućnost.”
Na jednom mjestu vidimo akvatorij nakon kiše, ispod duge. Da li Vam se dogodilo da ste zbog nevremena ostali zarobljeni na otoku?
“Prizor duge snimljen je tijekom naše posljednje plovidbe na otok. Moja iskustva s putovanjima na Vele Srakane bila su svakakva; redovna brodska linija jedina je veza s otokom za one koje ne koriste privatnu barku, a pristaje ondje samo ako se to od posade unaprijed zatraži. Poželjno je da to bude za lijepog vremena budući da je pristanište potpuno nezaklonjeno i nesigurno. Tijekom mojih prvih posjeta brod bi se samo približio molu i putnici (tada samo ja) su morali iskočiti, a tijekom ukrcaja pomogao bi mi član posade. Nužno je spomenuti da je od mog prvog posjeta pristanište modernizirano, a pristupni prostor betoniran.”
S obzirom da je naslov filma “(P.S.)” – očito se zaokupljate promišljanjem prolaznosti fizičkog i materijalnog, a s druge strane vanvremenskim aspektom onoga što ostaje nakon Prvog Srakanježa, onoga što će nas uostalom sve nadživjeti, a to su more i kamen, to je priroda, no još više plastika (mjestimice i beton). Da snimate prequel priče o otoku, kako bi izgledao sinopsis, što bi bilo, tko bi bio u fokusu?
“Prolaznost života i svijeta u umjetničkim se djelima često izražava u formi still life (zanimljiva fraza ako je doslovno prevedemo) – mrtve prirode. Bezvrijednost i prazninu ljudskog postojanja najčešće simbolizira mrtva priroda s lubanjom ili cvijećem. Takvi prizori u film su mi kliznuli sami od sebe… Ako je kratki dokumentarni film ‘(P.S.)’, kako kažete, kontemplativan i melankoličan bez vidljive naracije ili jasnijih komentara, onda bih potencijalni prequel rado vidio kao šaren, ali poučan slikovni putopis sada već nestalim svijetom Srakanježa, u kojem bismo čuli lokalni arhaičan dijalekt koji Srakane dijele s otokom Suskom. Kompleksnim svijetom od dvjestotinjak duša koje su prije Drugog svjetskog rata zajedno živjele na jednom kilometru kvadratnom, na hridi usred mora. Radilo bi se o igranom filmu natopljenom utopijom, u čijem bi se sinopsisu našla bar jedna ovakva konstrukcija: “o zemaljskom Raju i o nadi koja se zlati.”
Film je, već smo rekli, nježan omaž posljednjem na otoku rođenom stanovniku, a u zahvalama nalazimo još ljudi koji su s otokom na ovaj ili onaj način povezani: to su iseljenici koji mu se periodički vraćaju, posada na brodskim linijama lošinjskog akvatorija, izletnici, istraživači baštine. Svi oni dinamiziraju krajolik, pritom su i remetilački faktor; zvučna traka je zato, tako sam ja to iščitala, ponajviše prepuštena moru, brodovima, pticama. Ipak, na koncu ste odlučili dati glas i jednom čovjeku.
“U gomili ljudi koji više-manje anonimno prolaze otokom odlučio sam se u prologu dati glas romantičarskom traganju za pričom. Nažalost, o povijesti otoka malo je toga poznato, ponajviše zbog činjenice što je većina stanovnika Srakana bez formalnog obrazovanja tako da su se povijesni detalji s generacije na generaciju prenosili mahom pripovijedanjem. Upravo činjenice iz usmenih predaja predmet su fascinacije i istraživanja Daniela Devlina, čovjeka bez pretjerivanja renesansnih kvaliteta, koji se u Hrvatskoj prvi put našao tijekom Domovinskog rata kao volonter u prognaničkom kampu na Lošinju. Sviđala mi se ideja da se u minimalizmu filma ambijentalnih asocijacija s naglaskom na lirizam pojavi jedna empirijska informacija, recimo nada ili snatrenje o – ne nužno materijalnom – blagu zakopanom na otoku.”
Griješim li u razmišljanju da Vaš film u konačnici manje govori o otoku, a više o ljudskoj prirodi, o našem ponašanju u bogomdanom prostoru čistog eskapizma, u mogućem raju?
“Posebna vrsta taj čovjek, kralj životinja, okružen milijunima svojih rođaka, a opet tako nesretan, opet toliko sam. Moglo bi se reći da je naš mali film ‘(P.S.)’ i svojevrsni nacrt svjedočanstva o otoku čija se sudbina nalazi na prekretnici. Samo na nama ljudima je kakav svijet ćemo ostaviti onima koji dolaze poslije nas.”
Osjećate li da ovaj rad pripada kontinuitetu vašeg opusa ili se ovdje dogodilo poetičko iskliznuće, pomak koji će daljnje djelovanje možda usmjeriti drugačije?
“Za mene je vrlo bitan proces samoga rada, sve te odluke i njihove posljedice, slučajnosti, susreti. Sloboda da stvaram kao izraz sudjelovanja u stvarnosti u kojoj živim. U tom svemu još i poezija, koja nastaje samo iz potrebe njenog nastanka. To su možda neki idealizmi koji me vesele i za kojima tragam. I naravno odabir ljudi koji sa mnom dijele put tijekom stvaranja određenog projekta, pa se često dogodi da se umjetničko prožme sa životnim putovanjima. Klara Dujmović koja je uz dubinsko opažanje i bilježenje slika i zvukova bila potporom te inspiracijom tijekom tri zadnje godine realizacije projekta, tu je bila i lokalna pomoć Tihane i Siniše Dakić-Barichievicha iz Velog Lošinja te empatično i strpljivo čipkanje u miksu tona Zorana Medveda.
“Iskreno sam svima zahvalan jer bez njih film vjerojatno ne bi postojao, bar ne u takvoj slobodnoj formi koju je zahvaljujući toj suradnji mogao poprimiti. Veselim se hrvatskoj premijeri na LFF-u, nakon koje će najesen uslijediti projekcija u Velom Lošinju. Daleko najbolja stvar je pak činjenica da će film na Lošinju pogledati i Silvano Skrivanić, posljednji Srakanjež, koji je tijekom pandemije odvezen sa Srakana te proglašen mrtvim – bar po okolnim otocima, da bi nakon koje godine uskrsnuo i pojavio se u domu za starije osobe u Velom Lošinju. Snimanje zbog njegovog zdravstvenog stanja nije bilo moguće, ali važno je da će Silvano ipak moći pogledati film. Hvala svima koji brinu o njemu, hvala njemu na impulsu za stvaranje kratkog pustinjačkog filma i hvala Vama na razgovoru.”
