U kratkom razmaku dovršena su i prikazana dva dokumentarna filma o dvojici prvaka zagrebačke škole crtanog filma, odnosno umjetnika što su djelovali u Studiju crtanog filma Zagreb filma, što će reći prvaka hrvatske i jugoslavenske animacije, time i kinematografije. Autorima koji su, ne sporadično, postizali i svjetske uspjehe, a radovi škole u razdoblju od kraja 1950-ih do sredine 1980-ih smještani su u globalne vrhunce animiranoga filma.
“Škola hodanja 2” (Restart / Zagreb film / Hrvatska radiotelevizija; 2025.) Jelene Novaković, o Borivoju Dovnikoviću Bordi, premijerno je prikazana u svibnju, na 18. Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Beldocs u Beogradu u Srbiji, a hrvatsku je premijeru imala u lipnju, na 18. Festivalu međunarodnog filma Split u Splitu, da bi potom, u ograničenoj distribiciji, stigla i u hrvatska kina. “Vude, ti si pobijedio” (Sekvenca / Pro Logic / Set Sail Films / Zagreb film / HRT / Radio Televizija Crne Gore; 2025.) crnogorskog filmaša Senada Šahmanovića, o Dušanu Vukotiću Vudu (1927. – 1998.), svjetski je premijerno prikazan u travnju, na 16. Međunarodnom filmskom festivalu UnderHill Festu u Podgorici u Crnoj Gori, a hrvatska mu je premijera održana u srpnju, na 72. Filmskom festivalu u Puli, gdje je prikazan u nenatjecateljskom programu “Vremeplov”.
Slučilo se da se oba filma bave velikanima koji su, zbog pogrešnog omjera krvnih zrnaca koja su se 1991., odcjepljenjem Hrvatske od Jugoslavije i s početkom oružanih sukoba i Domovinskog rata, počela pomno brojiti, tih godina pali u nemilost i od dotadašnjih uglednika, persona grata postali persone non grate. Dovniković je bio previše Srbin, Vukotić previše Crnogorac, premda su obojica stvaralački vijek proveli u Hrvatskoj, u Zagrebu, i bili među najzaslužnijim zaslužnicima uspjeha i slave zagrebačke škole, time i hrvatske kulture i identiteta.
Vukotić je, štoviše, potpisnik jedinog hrvatskog i jugoslavenskog filma nagrađenog Oscarom, kratkog animiranog “Surogata” (1961), remek djela koje i danas oduševljava inventivnošću, šarmom, duhovitošću, energijom. A među upućenijim suvremenicima i svjedocima počesto je izraženo mišljenje da je Vukotić bio vodeća pokretačka snaga Studija i da bez njega vjerojatno ne bi došlo do SCF-ova proboja u svijet. Iako to nigdje nije službeno dokumentirano, Vukotiću je 1991. zabranjen ulaz u SCF Zagreb filma, mjesto koje je dobrim dijelom sam izgradio i čijem je glasu uvelike, čak ključno pridonio.
Mana oba filma jest njihova duljina, odnosno kratkoća. “Škola hodanja 2” traje svega pedeset četiri minute, “Vude, ti si pobijedio” sedamdeset minuta, naprosto premalo za obuhvat tako značajnih i plodnih karijera. Ne bi one stale ni u puna cjelovečernja dva sata filma, ali dodatne minute zacijelo bi omogućile više informacija i stvaranje potpunije slike lika i djela. No načelna vrlina oba filma jest to što biografijama pristupaju razmjerno neuobičajeno, specifično, iz kuta kojim donekle zaobilaze klasični pristup od rođenja do smrti.
U “Školi hodanja 2” malne jedini pripovjedač je sam Dovniković kojega do kraja filma nećemo ni vidjeti, a gotovo jedini prostor ispred kamere njegova je radna soba. U “Vude, ti si pobijedio” Šahmanović nerijetko, uvelike efektno, s Vukotićevom životnom pričom prožima arhivske materijale što govore o ondašnjem društvu kao i izvatke iz njegovih crtanih filmova. Osobito upečatljivo iz “Piccola” (1959) i animirano-igrane “Igre” (1962), djela sličnih pripovijesti u kojima prijateljski sklad prerasta u oštar sukob i razaranje, ostvarenja jednostavne parabole i majstorske izvedbe što će se u ovom kontekstu učiniti proročanskima. Vukotiću se dogodilo upravo ono od čega je, možda pritom i ne misleći na sebe osobno, strahovao.
“Vude, ti si pobijedio” katkad zapada u konvenciju koja bi gledatelja mogla obeshrabriti glede daljnjih očekivanja. Primjerice, u sekvenci pri početku, šablonskoj inačici bezbroj puta prežvakane radnje u kojoj filmski arhivist iz skladišta vadi kolut filma i stavlja ga u projektor, hladan tuš rutine nakon itekako obećavajućeg samog početka, uvodne špice u kojoj su amblemi proizvodnih kuća duhovito, bodro upareni s živahnim glazbenim zvukovljem “Surogata”. Nešto poslije toga prizor ispitivanja prolaznika na ulicama Dušana Vukotića u Zagrebu i u Podgorici – obje su ulice prilično neugledne – o tomu znaju li tko je Dušan Vukotić, ostavlja dojam usputno skrpanog reportažnog televizijskog priloga.
No tijekom filma Šahmanović će ostvariti poprilično nadahnute dionice preplitanja starih s novim snimkama te gdjekad ponuditi iznimno zanimljivu, rijetko viđenu arhivsku građu.
No tijekom filma Šahmanović će ostvariti poprilično nadahnute dionice preplitanja starih s novim snimkama te gdjekad ponuditi iznimno zanimljivu, rijetko viđenu arhivsku građu. Primjerice onu, odlično snimljenu, sastanka ovdašnjih filmaša o stanju u domaćoj kinematografiji. Ili isječak u kojem Vukotić, član Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, izbjegava načelno osuditi filmove i poetiku Crnog talasa. Ili pak pregnantno zbijeno zabilježenu paradu državnog i narodnog ponosa i propagande, održanu u Zagrebu, protkanu s očitim intervencijama njezina nepotpisana filmskog/televizijskog redatelja, sve uvezano s tadašnjim Vukotićevim statusom umjetnika čvrsto ukotvljenog u političke strukture.
Popratimo li odjavnicu, saznat ćemo da je potonje izvadak iz filma “Prvi maj 1961 u Zagrebu” (1961) kojoj je filmsko/televizijski uprizoritelj bio nitko drugi doli Dušan Vukotić. Dojmljiva je, primjerice, i ekspresionističkom prijetnjom nabijena montažna sekvenca potkraj filma u kojoj sadašnje slike mračnih, praznih, klaustrofobično snimanih zagrebačkih ulica predočavaju tjeskobu godina u kojima je Vukotić gurnut na marginu.
O Vukotiću govori i niz dionika filmske zajednice koji su ga poznavali ili djelovali u isto vrijeme kad i on, među kojima su istaknutiju zapremninu dobili Borivoj Dovniković, Rajko Grlić i Hrvoje Hribar te, posredstvom snimaka iz arhive, Vukotićeva supruga Lila Andres. Cjelina obiluje i oduljim isječcima iz Vukotićevih animiranih djela, dok, primjerice, o tomu da je režirao i tri cjelovečernja igrana filma, nema ni slovca.
Mada donekle skicozan portret čovjeka kojeg je Želimir Žilnik opisao kao “druga i gospodina u isto vreme”, “Vude, ti si pobijedio” sadrži znatnu količinu vrsno oblikovanih scena i zanimljivih motiva, a zainteresirani gledatelji sliku bi mogli donekle popuniti polusatnom epizodom “Dušan Vukotić” iz dokumentarne serije “Zagrebačka škola crtanog filma” (HRT / Zagreb film; 1991.) autora Nenada Pate, u režiji Zorana Tadića.
Dodajmo još da se na dragocjenim YouTube kanalima Zagreb filma slobodno može pogledati dvadesetak Vukotićevih filmova te da je u prostranstvima računalnog svemrežja moguće pronaći još neke njegove radove. Podsjetimo prigodice i na to da su o Vukotiću u nas dosad objavljene dvije monografije, “Dušan Vukotić – Vud” (Korpus / Zagreb film; 2007.) urednika Nenada Pate i “Dušan Vukotić – zaboravljeni vizionar” (Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske / Skener Studio; 2014.) urednika Radomira Pavićevića i Dragija Pavićevića.
