Arhitektura je tihi svjedok i zrcalo društvenih politika, razlika i kolonijalnih borbi – blago onim režimima pod kojima život postaje muzej sačuvanih slojeva prošlosti, ako i teških za prihvatiti, umjesto čistilište svega što mu je prethodilo.
Teritorij današnje Gruzije u povijesti su okupirale različite sile, od antičkoga Rima, preko perzijskih dinastija, arapskih kalifata, Seldžučkog, Mongolskog, kao i Osmanlijskog Carstva. Zbog trajanja i strukturalnih promjena, najsnažnije posljedice u suvremeno doba ostavlja okupacija Carske Rusije većim dijelom 19. stoljeća, u ranom 20. stoljeću nastavljena preuzimanjem Sovjetskoga Saveza sve do 1990-ih. Ovakva postojanost subjekata na poziciji moći tijekom posljednja dva stoljeća dovodi do toga da se zemlja i danas teško čupa iz takozvane ruske sfere interesa, što joj u 21. stoljeću na kraća razdoblja uspijeva bolje ili pak slabije.
Carska i sovjetska vlast ponegdje je u Gruziji za svoje potrebe u širem smislu uspostavljala infrastrukturu koje prethodno nije bilo ili je ona bila rudimentarna. Već su Osmanlije znali za gruzijska termalna izvorišta. Ta su mjesta postajala lječilišna središta u modernom smislu u Ruskom Carstvu, s impresivnom monumentalnom arhitekturom posvećenom medicinskoj svrsi. Blagodati gruzijske zemlje i zraka dobile su dimenziju mitskog – legenda iz vremena carstva nalaže da kavkaška čarobna planina liječi respiratorne probleme, onakve kakve je od djetinjstva imao Grigorij Aleksandrovič Romanov. Nakon što se u Abastumaniju zaista uspješno izliječio od tuberkuloze, ipak je sudbinski smrtno stradao zabivši se u drvo, fatalno se ozlijedivši u području prsa. Njegovo srce stoga je zakopano upravo u Abastumaniju, no spomen na to uništili su Sovjeti svojim dolaskom na vlast. Na mjestu su podigli spomenik u čast novouspostavljenom poretku.
O ovome u offu filma “Čarobna planina” / “Magic Mountain” / “Jadosnuri Mta”
(2023) govori autorski glas Mariam Čačije, koja se i sama razboljela od tuberkuloze i završila na liječenju u izoliranom sanatoriju izgrađenom još za monarhijske potrebe, tri sata vožnje jugoistočno od Kutaisija. U novije vrijeme, zdanje se pretvorilo u loše održavan centar za neprestano cirkulirajuće pacijente, od kojih se mnogi vraćaju na oporavak i po nekoliko puta. Čačia i suredatelj i snimatelj Nik Voigt raspolagali su materijalom koji je nastajao pet godina, od 2014. do 2019., praktički do samog kraja abastumanijskog kompleksa, koji je u proljeće 2019. razrušen. Pripovjedni sloj dokumentarca otkriva i zašto – o ishodu kulturno vrijedne baštine odlučio je neimenovani moćni pojedinac, koji je kompleks odlučio prenamjeniti za privatne potrebe. Svatko upućeniji ili dovoljno znatiželjan razumjet će da je ovdje prešućeno ime Bidzine Ivanišvilija, najbogatijeg stanovnika Gruzije, oligarha-povratnika iz Ruske Federacije nakon bogaćenja u tranzicijskom kaosu 1990-ih te pokretača i danas vladajuće stranke Gruzijski san.
Iako ranije savladana, tuberkuloza je nakon raspada SSSR-a poprimila epidemiološke razmjere. Ovome su doprinijeli nasilni gubitci teritorija zemlje u 20. stoljeću – de facto odcjepljenje Abhazije, Južne Osetije, gubitak doline rijeke Kodori i grada Chinvalija. Teritorijalnim promjenama uslijedili su loši životni uvjeti za izbjeglice, uključujući lošu medicinsku skrb, a njihov status nije riješen i po trideset godina nakon izmještenja. Velik problem postala je otpornost gruzijskih mikrobakterijskih sojeva na antibiotike, što se počelo popravljati tijekom nastanka “Čarobne planine”.
Prikazano liječenje u Abastumaniju tijekom druge polovice 2010-ih otkriva nemogućnost sustava da učinkovito zbrine i okrijepi oboljele, ali i mjestimičnu individualnu neodgovornost u ekonomski kompromitiranom društvu. Prostori sanatorija derutni su i samo priručno pretvoreni u bolničke sobe, ambulante, blagovaonice i druge slične funkcionalne prostorije. U instituciji koja se sama urušava i bez intervencije bahatog oligarha, osoblje je ipak agilno i posvećeno, uz stereotipnu figuru strogih ruskih stručnjaka – dok svi ostali govore na gruzijskom, jedino se liječnica svima obraća na ruskom, jeziku koji stanovništvo i dalje uglavnom široko razumije. Čačijina perspektiva na sve oko nje kreće se između kritike s pristojne udaljenosti i košmarnog doživljaja dolaska u smještaj i glavinjanja njegovim monumentalnim prostorijama. Opisima na pripovjednoj razini i posvećenošću detaljima poput muhe zarobljene između slojeva stakla prozora, portetirana stvarnost približava se referenci iz naslova, romanu “Čarobni brijeg” / “Der Zauberberg” (1924) Thomasa Manna.
O subverzivnosti takvog otvaranja institucije i njene netransparentne privatizacije javnom pogledu, govori činjenica da je Ministarstvo kulture Čačijin i Voigtov film okarakteriziralo kao prevarantski projekt. U međuvremenu, gruzijska filmska scena je na takve i slične napade odgovorila inicijativom “Gruzijski film je u opasnosti” i samoorganizacijom nezavisno od Gruzijskog filmskog centra. Uz rastvaranje mita o realnoj utopiji života u sovjetskoj Gruziji, kao i iščekivanoj u ovoj suvremenoj, film uvodi brojne rijetke postupke oneobičavanja imperijalnog zdanja čudno izvedene praktične primjene – pogledi kamere na arhitekturu često nisu frontalni, nego se preferiraju izmješteni, dijagonalni rakursi, kadar se zamućuje sa ciljem približavanja pomaknutog stanja svijesti, redateljica se obraća sanatoriju u prvom licu itd.
Pitanjem izbjeglica iz Abhazije nakon izvana instruiranog građanskog rata 1993. izravnije se bavi “Hotel Metalurg” (2023) Jeanne Nouchi i Georgea Varsimašvilija, u kojem redatelji slično Čačiji i Voigtu zaviruju unutar zidova zapuštenog zdanja, u posljednjih tridesetak godina naseljenog izbjegličkim obiteljima. Riječ je o bivšem sanatoriju u mjestu Ckaltubo petnaestak minuta vožnje sjeverozapadno od Kutaisija, nekad cijelog organiziranog oko lječilišnog turizma. Do Ckaltuba je u sovjetsko doba postojala izravna željeznička veza s Moskvom, a u lokalne sanatorije dolazila je i nomenklatura i radnička klasa, dok je u gradu cvala i proizvodnja čaja, prerada tkanine, trgovina pekmezima, konjakom, vinima, lusterima, obućom… Ovakve uređene sredine zaista su odavale dojam ostvarene utopije unutar bivšeg režima, počivale na dobrom iskorištavanju prirodnih datosti područja i pomno planiranog ulaganja u infrastrukturu, bez obzira na životne uvjete i obveze s kojima se društvo suočavalo izvan pohođenja ovakvog mikrosvijeta total dizajna.
Hotel Metalurg, odnosno bivši radnički sanatorij Metalurgi, djelo je renomiranih arhitekata Valeriana Kedije, Natalije Soloviove i Ioseba Zaališvilija, zaslužnih za niz važnih projekata na prijelazu staljinističkog neoklasicizma i kasnog modernizma. Projekt je završen 1957. godine, kao četveroetažno zdanje s velikim lučnim prozorima ukrašenim urezima u kamenu. Središtem dominira kružni prostor sa stupovima, iznad kojeg se nadvija galerija s balustradom, stropom s elaboriranim štukaturama i velikim staklenim lusterom, važnom točkom i u filmu “Hotel Metalurg”.
Početkom 2020-ih započele su privatizacije objekata poput Metalurga, tako da se njegova prenamjena prati i u filmu, uz život posljednjih stanovnika nekad mnogo naseljenijeg kompleksa. U filmu nije napomenuto eksplicitno, no Metalurg je proglašen kulturnim dobrom tek 2021., a gruzijska vlada od 2022. godine vodi investicijski program “Novi život Ckaltuba”, u sklopu kojeg nastoji prodati četrnaest nekadašnjih sanatorija i revitalizirati sredinu u odredište luksuznog lječilišnog turizma. Lječilišna praksa u načelu postoji i sada, ali ne u planiranim razmjerima. Dio ovih podataka u filmu otkrivaju i vijesti s radija u offu.
Obitelji koje su za vrijeme nastanka filma još uvijek smještene u Metalurgu, uglavnom sastavljene od samohranih majki s djecom, pokazuju zanimljivu anksioznost uoči napuštanja neadekvatnog životnog prostora. Komunalna priroda života u Metalurgu koju je nemoguće ponovno uspostaviti jer su već mnoge obitelji iseljene budi određenu nostalgiju, posebno u djeci koja su odrastala igrajući se zajedno u monumentalnim prostorima kompleksa. Fotografija u niskom ključu i opservacijska kamera koja prilazi stanovnicima Metalurga nešto bliže nego Voigtova kamera u “Čarobnoj planini”, približavaju realnost svakodnevice koja se ponovno odvija negdje u adaptaciji, u privremenim rješenjima za koja trenutno ne postoje alternative, a kad će točno postojati i kakva – ne zna se.
Zbog atraktivnosti arhitektonskog projekta, Metalurg povremeno posjećuju mladenci kako bi izradili svadbene fotografije; djeca pretvaraju kružno predvorje u središtu u pistu za vožnju romobilom i igru lovice. Slično kao u sanatoriju u Abastumaniju, sobe koje nisu namijenjene stanovanju apartmanskog tipa na različite se inovativne načine pretvaraju u kondominiume pune nedostataka. Kamera stavlja naglasak na zajedničkim prostorima poput predvorja, galerije te kino i kazališne dvorane izvan funkcije, gdje se iz čavrljanja žena saznaje kako su se muškarci ondje zatvarali da bi grupno gledali porno filmove, a u cijelom zdanju ne postoji ni bilo koji drugi prostor koji nekako nije iskorišten u svrhu sitnih ljudskih zabava i potreba. Iako takvim radnjama i intervencijama ruinirana, arhitektura Metalurga kroz njih je nastavila i život, osebujan i zanimljiv sa sociološke, kako i tehničke strane.
Zbog svoje povijesti, a zatim i strukturalnih ograničenja hvatanja u koštac s njenim materijalnim nasljeđem, Gruzija je još uvijek puna za strano oko čudnih prostora čudnih, hibridnih namjena, što se ipak ubrzano mijenja od 2020-ih, no ne uvijek u dobrom smjeru. Nacionalna arhitektura i njene specifičnosti uvjetovane društvenim dinamikama od 1990-ih naovamo, predmet su i ranijih dokumentarnih filmova poput “Bahmaro” / “Bakhmaro” (2011) Salomé Jashi (2011) ili “Pirimze” (2014) Sophije Tabatadze, no u skorije vrijeme redatelji i redateljice odlučuju se za naglašeno poetske pristupe, kompleksnije narative i tehnički općenito sve impresivnije studiraju slučajeve prostora zarobljenih u stanju izvan vremena, između utopije i razočaranja. Čudesna, ugrožena arhitektura Gruzije broji mnoge fascinantne projekte u skladnoj komunikaciji s krajolikom, srećom ovjekovječena u svoj svojoj društvenoj složenosti u novoj gruzijskoj dokumentaristici.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
