Utemeljena u počast filmskom snimatelju i autoru Vedranu Šamanoviću te prvi put dodijeljena na Pulskom filmskom festivalu 2010. godine, godišnja nagrada “Vedran Šamanović” dodjeluje se “filmskom umjetniku koji je u bilo kojoj grani filmske umjetnosti, u kratkom ili dugom metru, inovativnim pristupom proširio granice filmskog izraza u hrvatskom filmu”.
Nagradu “Vedran Šamanović” osnovalo je pet filmskih udruga: Hrvatsko društvo filmskih djelatnika, Hrvatska udruga filmskih snimatelja, Društvo hrvatskih filmskih redatelja (danas Društvo hrvatskih filmskih autora i producenata), Hrvatsko društvo filmskih kritičara i Hrvatski filmski savez.
Ovogodišnji dobitnik Nagrade je Igor Bezinović za film “Fiume o morte!” (Restart / Nosorogi / Videomante; 2025.), dok je žiri u sastavu Petra Belc (HDFK), Jure Pavlović (HDFD) i Vedran Šuvar (DHFA) svoju odluku obrazložio na sljedeći način:
“Nagrada ‘Vedran Šamanović’ po drugi se put dodjeljuje Igoru Bezinoviću, ovoga puta za film ‘Fiume o morte!’, u kontekstu hrvatskog filma inovativno i žanrovski hibridno djelo koje dovodi u pitanje granice između dokumentarnog, igranog i eksperimentalnog filma. Inteligentnim i duhovitim korištenjem filmskog jezika Bezinović obrađuje povijesnu epizodu D’Annunzijeve okupacije Rijeke (1919-1921), destabilizirajući pritom porozne granice između stvarnosti i fikcije, povijesti i sadašnjosti, čime nam ujedno i pokazuje kako se u hrvatskom filmu stvarnost prestala opirati snimanju, jer redatelj napokon preuzima potpunu kontrolu nad svojim djelom.
“Nastavljanje i razrada radikalnih težnji nekih od najznačajnijih domaćih redatelja, kao što su Želimir Žilnik i Dušan Makavejev, uspostavlja Bezinovićev ‘Fiume o morte!’ ne tek kao povijesnu crticu, već iznimno suvremen i angažiran prostor za kritički dijalog o političkom i filmskom naslijeđu, identitetu i kolektivnom pamćenju. Kroz kolaž arhivskih snimki, insceniranih scena, glumačkih improvizacija i metafilmskih elemenata, film uspijeva stvoriti dinamičan, višeslojan narativ koji naglašava sam čin filmskog stvaranja kao politički čin.
“Političnost ove hibridne narativne i prikazivačke strukture zrcali se i na razini sadržaja, kroz precizne komentare o ekonomskim promjenama u poziciji Rijeke na mapi lokalne i svjetske povijesti — ‘Porto Baross danas je u koncesiji njemačkih investitora koji proizvode ratne brodove, a uskoro će tu biti luksuzna marina’; ‘Kontejnerski terminali Luke Rijeka danas su pod koncesijom filipinskih i danskih tvrtki’; ‘Rafinerija nafte danas više ne radi’; ‘Na Kvarneru ljudi iznajmljuju svoje kuće kao turističke apartmane’; ‘Brodogradilište Danubius danas se zove 3. maj i svoje je najbolje dane imalo u socijalističkoj Jugoslaviji, kada ga je posjetio i Che Guevara.’ Hibridno filmsko tkivo Bezinovićeve forme osim rastakanja ustajalih dokumentarnih formi ujedno i diskretno rastače naš ekonomski i politički narativ.
“Posebno je zanimljivo kako Bezinović snima i montira film kao komunalni projekt u kojemu slučajni prolaznici, današnji stanovnici Rijeke, rekonstruiraju D’Annunzijevu okupaciju, suprotstavljajući svoja tumačenja arhivskim fotografijama i romantiziranim povijesnim interpretacijama, pokazujući istovremeno moć redateljskog rada s naturščicima koji su svi odreda jednako odlični.
“Ova nagrada također prepoznaje autorovu dugogodišnju iznimnu kreativnost, hrabrost i dosljednost u razvijanju osobnog, angažiranog i formalno progresivnog pristupa, koji nastavlja i istovremeno nadograđuje pionirske impulse jugoslavenske filmske avangarde, uvodeći time ujedno i lokalni film u kartografiju radikalnih težnji suvremenog filma.”