Premijerno prikazan u programu “Forum” ovogodišnjeg, 75. Međunarodnog filmskog festivala u Berlinu, gdje je osvojio nagradu FIPRESCI-ja i izdvojen posebnim priznanjem, prvi cjelovečernji film Peruanke Tatiane Fuentes Sadowski, “Sjećanje leptira” / “The Memory of Butterflies” / “La memoria de las mariposas” (2025), svojevrsna je dokumentarno-eksperimentalna esejistička poema zagledana u doba s početka dvadesetog stoljeća, vrijeme tzv. gumene groznice, kad je u Peruu cvjetala eksploatacija kaučuka. “Podignuti su gradovi, novi putovi prodirali su u netaknutu džunglu, oblikovan je novi svijet. Skupljači lateksa pretvarali su kaučuk u zlato”, ispisuje natpis iz onodobnog namjensko-propagandnog filma.
Zlatom su se, dakako, obložili vješti trgovci i poduzetnici, dočim je lokalno, domorodačko stanovništvo Amazonije, Indijanci koje su trgovci kaučukom koristili kao roblje, obespravljeno stradavalo. Na naročito zlu glasu bila je i ostala plantaža i tvrtka La Casa Arana poduzetnika i političara Julija Césara Arane, čiji su zaposlenici osobito bezočno izrabljivali, mučili i istrebljivali Indijance, zbog čega je pokrenuta istraga i protiv Arane podignuta tužba koju je sud, međutim, odbacio, a ovaj je još desetljećima uspješno trgovao, pa čak postao i senatorom.
Rečeno jest područje i tema “Sjećanja leptira”, no filmašica se time ne bavi istraživački pomno, pronalazeći i podastirući činjenice, dokumente, dokaze, neprijeporne veze, uzroke i posljedice, već se ponajprije nastoji zagledati u sudbinu dvojice Indijanaca, dječaka i mladića Omarina i Aredomija. Ne zato što bi oni bili kakvi istaknuti predstavnici potlačenih, nego zato što je se fotografija njih dvojice, na koju je naišla pretražujući arhive onoga vremena, posebno dojmila. Ni sama ne zna zašto, ali naprosto joj se usjekla u misli, a svaki put kad bi joj se vratila izazvala je u njoj isti osjećaj naglašene zainteresiranosti.
Posebnost te fotografije, time i dijela sudbe te dvojice, u tomu je da su na njoj odjeveni u urednu zapadnjačku odjeću, a to je zato što su neko vrijeme proveli u Londonu, kamo su odvedeni da bi poslužili kao svojevrsni dokazni materijal u svraćanju pozornosti na zlodjela koja se vrše u peruanskoj džungli. Omarino i Aredomi izgledaju zdravo i neozlijeđeno i ne govori se o tomu niti se zna jesu li oni bili posebni stradalnici, no Tatiana Fuentes Sadowski zapitana je nad time što su dugo razdoblje proveli u drugoj, tuđinskoj im civilizaciji, tisućama kilometara od doma i poznate im sredine. Iako zbrinuti i u razmjerno dobrim uvjetima, pa i uz dobre, čak plemenite namjere onih koji su ih onamo odveli, zapravo opet obespravljeni, kao pijuni, lutke, figure, predmeti u službi htijenja moćnijih od njih, bijelih gospodara koji su, kako to često biva, smatrali svojim prirodnim pravom da im odlučuju o sudbinama.
Osim što su zabilježeni na tih nekoliko fotografija, o njima se ne zna mnogo, tek ponešto iz opširnih dnevničkih zapisa Rogera Casementa, Britanca koji je vodio istragu protiv Arane i koji je odveo Omarina i Aredomija u London, a u onomu koliko je autorica uspjela istražiti, mladićima koji su se ipak vratili u Peru izgubio se trag nakon što su napustili urbane sredine i zaputili se prema naseljima svojih plemena.
Sve to, dakle jest tema i priča “Sjećanja leptira”, no Tatiana Fuentes Sadowski ne nastoji biti egzaktna niti pripovjedno precizna i ekonomična. Na navedenim osnovama ona se otiskuje u poetično meandriranje u kojem posve jasno, nedvojbeno i vrlo upečatljivo osuđuje kolonijalizam i genocid, no čini to nježno, bez agresije, u duhu, moglo bi se reći, pasivnog aktivizma, polažući mnogo na komunikacijsku izražajnost medija filma, stvarajući i nudeći gust niz slika u pokretu što se najvećma doimaju mozaikom okrhaka, istržaka, tehnički nekorektnih zapisa koji bi u nekom pristojnom slikopisu bili smatrani ili proglašeni neupotrebljivim materijalom, škartom, otpadom.
Fragmentarni pristup izlaganju ove priče i teme s jedne strane jest posljedica nedostatka odgovarajućih arhivskih materijala, ali uvelike i očitovanje mišljenja da se do egzaktne istine ili “istine” teško prodire…
Osim što je uglavnom vrlo zrnata, neoštra, zamućena, s kompozicijama (uglavnom u pokretu, iz ruke) koje se ne čine školski, klasično skladnima, već slučajnima, usputnima, nenadziranima, slika je obilata oštećenjima, ogrebotinama, prljavštinom, posljedicama kemijskih procesa prestarjelosti i neprikladnog pohranjivanja. Nerijetko se na ekranu vide i perforacije, kao da je film pogrešno ušniran, kadar katkad ispada iz okvira ekrana, gdjegdje čak i cijelom polovicom, dok ostatak ekrana zaprema crni blank, a u sliku se, raznim postprodukcijskim postupcima katkad vrlo očito interveniralo kako bi je se izobličilo.
Time se, vrlo uspješno i uvjerljivo, ostvaruje dojam da je “Sjećanje leptira” gotovo u cijelosti sastavljeno od autentičnih arhivskih snimaka zabilježenih prije više od stoljeća. No, iako se u tom crno-bijelom, mjestimično starinski bojenom filmu nalaze i takvi zapisi (iz filmova nastalih od 1900. do 1969., čitamo na odjavnici), velikom većinom prevladavaju snimke što su ih u današnjici snimile sama autorica i susnimateljica Isabel Madueño Medina, bilježene, čitamo u popratnim razgovorima, na super 8 mm vrpci, a njihovo je postaravanje obavljeno toliko vješto da će podugo zavarati i iskusnijeg gledatelja.
Izvanprizornim pripovijedanjem, tihoga i blagoga glasa, govoreći kao da pomalo skuplja misli i oprezno nam ih, donekle nesigurno, prenosi u povjerenju, kroz krhotine priče vodi nas, u prvom licu, sama autorica, dijelom opisujući tijekove i rukavce svog istraživanja, dijelom pripovijedajući priču, dijelom iznoseći svoja razmišljanja i spoznaje potaknute nastojanjima rekonstrukcije života Omarina i Aredomija. Pri čemu se među izraženijima nadaje ono o tomu da je teško ili nemoguće steći pouzdan uvid u prošlost, osobito onu slabo dokumentiranu – a i same dokumente valja usvajati sa zrnom soli, jer i oni su često polazno prilagođeni težnjama svojih autora – te da se u takvim nastojanjima uvelike oslanjamo na intuiciju, spekulacije, zamišljaje. Pa možda i snove, u koje, primjerice, mnogo povjerenja imaju peruanski Indijanci, neki od njih možda i potomci Omarina i Aredomija.
Fragmentarni pristup izlaganju ove priče i teme s jedne strane jest posljedica nedostatka odgovarajućih arhivskih materijala, ali uvelike i očitovanje mišljenja da se do egzaktne istine ili istine teško prodire, jer ona je, moguće, tlapnja, a da se zbilja, prošla ili sadašnja, koliko-toliko može predstaviti tek djelomično, uz snagu sugestivnosti subjektivne vizije. Što može podsjetiti i na teoriju o ekstatičnoj istini Wernera Herzoga – mada Tatiana Fuentes Sadowski izlaže u drukčijem tonu nego taj njemačko-američki filmaš – utoliko više što “Sjećanje leptira” u sjećanje mjestimično u priziva i Herzogove slavne igrane filmove “Aguirre, gnjev božji” / “Aguirre, the Wrath of God” / “Aguirre, der Zorn Gottes” (1972) i “Fitzcarraldo” (1982), oba snimana (i) u istom predjelu Perua, “Fitzcarraldo” čak smješten u isto doba.
