U umjetničkoj praksi Wen Hui – jedne od pionirki suvremene plesne prakse i koreografije u Kini, dokumentarizam i film, u svojoj uobičajeno shvaćenoj, klasičnoj definiciji doživio je zanimljivu interakciju s njezinim prvotnim umjetničkim fokusom i praksom – plesom i koreografijom. Nakon završetka Plesne akademije u Pekingu 1989. godine, Wen Hui se preselila u New York gdje je nastavila formalno obrazovanje u plesu i koreografiji narednih nekoliko godina, prvenstveno u sklopu koreografskih i suvremeno-umjetničkih rezidencija organiziranih u New Yorku od strane Asian Cultural Councila. Sredinom devedesetih, točnije 1994. godine, osnovala je prvi plesno-koreografski kolektiv u Kini, pod nazivom Living Dance Studio, čije je djelovanje započeto u Pekingu i bio jedan od ključnih pokretača suvremene plesne i koreografske scene u Kini. No, film, odnosno pokretna slika, oduvijek je bio, na neki način, sastavni dio njezinog umjetničkog rada, shvaćanja ljudskog tijela u pokretu, ali i dokumentacije istog. Surađujući godinama s mnogim poznatim imenima internacionalne plesne i koreografske scene, poput Eiko Otake ili Ralphom Lemonom, Wen Hui je postepeno stvarala kraće videouratke dokumentarnog karaktera, čija je namjena bila gotovo isključivo galerijska, odnosno kao jedan dio cjelokupne koreografske izvedbe ili multimedijalne izložbe.
No, čak i u spomenutom obliku, navedeni isječci i kratki videouratci bili su sastavni dio shvaćanja tijela, pokreta te vlastite, obiteljske, ali i kolektivne povijesti koja se prožima i kroz dokumentarnu formu. U svojoj dugoj i iznimno bogatoj umjetničkoj karijeri, Wen Hui je režirala i koreografirala dva eksperimentalno-dokumentarna filma čije granice dokumentarizma, plesne izvedbe i galerijskog izloška, jedna drugu prožimaju stvarajući vizualni hibrid dokumentarno-eksperimentanog ostvarenja, dokumentacije performansa te galerijskog videorada. Upravo tim činom neopterećenosti ili čak odbijanja klasifikacije vlastitog rada, Wen Hui stvara zanimljivi koncept iz redateljske, snimateljske te plesno-koreografske pozicije koji je utjelovljen u dva filma – “Dance with Farm Workers” (2001) i “Dance with Third Grandma” (2015).
Iako je u rasponu od četrnaest godina autorica stvarala i druge audiovizualne radove dokumentarnog predznaka, ova dva rada kroz prizmu suvremenog plesa, odnosno odnosa, komunikacije, interakcije i postepenog shvaćanja sebe u odnosu na drugo plešuće tijelo, snažno odstupaju od njezinih ostalih videoradova. Kroz “Dance With Farm Workers”, u bliskoj suradnji s umjetnicom Yin Xiuzhen, koreografom Songom Dongom i snimateljem Wu Wenguangom, Wen Hui istovremeno dokumentira istoimeni performans (čiji su dijelovi uključeni u film), ali istovremeno režira film o vlastitom performansu, kao i o performativnosti umirućeg načina rada u ondašnjem kineskom društvu.
U jeku iznimno nagle deindustrijalizacije Kine, odnosno naglog zatvaranja starih tvornica koje su zapošljavale na desetke tisuće ljudi uglavnom iz ruralnih dijelova države i prelaska na sve automatiziraniji način proizvodnje u kojem su radnici sve manje potrebni, autorica kroz film propituje prirodu pokreta u umjetničkom, odnosno plesnom smislu, tako i u onom egzistencijalnom i radničkom smislu. Pokreti radnika i radnici u pokretu – ponavljačkom, iscrpljujućem i svakodnevnom, miljama udaljenom od svjetla reflektora pozornice ili galerije u kojoj koreografi i plesači svakodnevno rade, bivaju stavljeni u centar.
Tako je za navedeni film iz 2001. godine Wen Hui i njezin plesni kolektiv, zajedno s trideset radnika iz nedavno zatvorenih tvornica ili onih čije je propadanje neminovno, stvorila dokumentarni film (i dokumentaciju) uobičajenih, naučenih i svakodnevnih pokreta radnika, snimljenih u gigantskoj i napuštenoj tvorničkoj hali. Uz narativno zanimljivi i montažno spretno izvedeni spoj plesa, pokreta i pokretne slike, Wen Hui propituje odnos rada u umjetničkoj sferi te njezinoj (o)poziciji u odnosu na klasično shvaćanje rada, što je na početku milenija u kineskom društvu bilo poistovjećivano s manualnim radom u tvornicama ili, u slučaju manjeg postotka visoko obrazovane populacije, rad u administrativnom, odvjetničkom ili zdravstvenom sektoru. Bavljenje umjetnošću je tada, a često i u brojnim kontekstima i danas, shvaćen upravo tako – kao puko bavljenje nečim, a ne kao legitimnim radom koji, kao i svaki drugi, zaslužuje biti pošteno plaćen.
Wen Hui upravo kroz pokret i njegovo konceptualno promišljanje kroz audiovizualni medij i transžanrovsku koncepciju istog, pokušava dokumentirati slojevitost poimanja ideje rada te njegovu idejnu fluidnost. Naime, u filmu možemo vidjeti cjelokupni proces postavljanja scene za glavnu radnju filma – od postave radnika u prostoru hale, preko ponavljanja i uvježbavanja pokreta koji će se izvoditi u performansu, postavljanje cjelokupne rasvjete i ozvučenja, pa sve do same izvedbe s prisutnom publikom. Nakon dugog promatranja cjelokupnog procesa postave i pripreme performansa, konstantno osvješćujući konceptualnu prisutnost dokumentarnog momenta, u zadnjoj sceni izvedbeni moment isprepliće se sa dokumentarnim, putem rekreacije koreografiranog, odnosno utjelovljenog rada.
Tim činom ne brišu se nužno granice između performativno-umjetničkog rada i onog (klasično shvaćeno) manualnog, odnosno tvorničkog, već se sama priroda obje vrsta rada propituje i pokušava sagledavati iz drugačije perspektive. Film, odnosno prisustvo kamere koja dokumentira umjetnički performans u svrhu galerijske multimedijalne instalacije, istovremeno dokumentira zbivanja u svrhu produkcije dokumentarnog, odnosno dokufikcijskog djela. Taj čin razdvajanja svrhe bilježenja mogao bi se dovesti u korelaciju sa činom razdvajanja svrhe određenog koreografiranog pokreta radnika, odnosno performera/plesača.
Je li određeni pokret plesni ili radni? Je li određeni pokret, onaj tijela ili kamere, nastao u svrhu produkcije filma galerijske instalacije, ili dokumentacije iste? Ili, s druge strane, nalazi li se misao iza pokreta u manualnom tvorničkom radu ili u umjetničkom izričaju plesnog pokreta? Pokrete radnika Wen Hui predstavila je na razmeđi navedenog i time napravila značajan iskorak u vidljivosti kako suvremene plesne, tako i snažne doku-eksperimentalne filmske scene u tadašnjoj Kini.
Godine 2015., Wen Hui djelomično nastavlja svoja konceptualna promišljanja o odnosu pokreta i (dokumentarnog) filmskog bilježenja u radu “Dance with Third Grandma”. No, u navedenom filmu autorica uvodi snažni autobiografski element, a time i dodatni naglasak na (trans)generacijska sjećanja zabilježena putem pokreta. “Dance with Third Grandma” kao i “Dance with Farm Workers” prikazani su kao samostalni dokumentarno-eksperimentalni video radovi na venecijanskom Bijenalu 2015. godine, u sklopu postava Kineskog paviljona. “Dance with Third Grandma” kratki je dokumentarno-eksperimentalni nastavak dužeg dokumentarnog filma o mikro-povijestima ruralne Kine 20. stoljeća – “Listening to Third Grandma Stories” (2011). No, za razliku od navedenog dužeg dokumentarnog rada, “Dance with Third Grandma” eksperimentira s kraćom filmskom formom koja je ujedno, “kao i Dance with Farm Workers”, osmišljena kao samostalna galerijska audiovizualna instalacija, dokumentacija plesne izvedbe te kratki dokumentarno-eksperimentalni film.
Wen Hui koristi medij tijela i pokreta kao komunikacijsko sredstvo dviju generacija kineskog društva, no i kao sredstvo upoznavanja dva člana obitelji. Dok “Dance with Third Grandma”, uz performativni moment uvodi i onaj (auto)biografski, “Dance with Farm Workers” svoju filmsku preokupaciju usmjeruje na preispitivanje prirode rada u radikalno izmijenjenom političkom i gospodarskom kontekstu suvremene Kine. Oba filma ostvaraju komunikaciju između generacija i promjenjivih kulturno-povijesnih, političkih i gospodarskih prilika. No ipak, putem pokreta i pokretne slike, redateljica pokušava utjeloviti jedno minulo vrijeme, mnoge generacije seoskih ili tvorničkih radnika, raseljene članove obitelji te zaboravljene predjele velikog prostranstva kao što je Kina. Slika, pokret i pokretna slika, u radovima Wen Hui konstantno se isprepliću, nadopunjavajući jedno drugo i ispitujući vlastite granice, a time i interpretacijske mogućnosti izvanjskih i unutarnjih svjetova.
