Predimenzionirani motivi bivših društvenih sustava, a koji zbog karikaturalnih odlika umjesto salvi strahopoštovanja potiču one smijeha, redovito su predmet filmova na granici satire i iznalaženja odgovora na kolektivne traume. Svaki pogled unatrag na sustave koji su odredili povijest dvadesetog stoljeća, zahtijeva precizno izvođenje distinkcije njihovih različitih ideoloških pretpostavki, odnosno u slučaju socijalizama, različitih implementacija. Ipak, svaka organizirana i ritualizirana politička stvarnost u sebi sadrži klicu humorne reinterpretacije, dok odnos prema nekadašnjim dominantnim ideologijama utjelovljuje kontekst doba u kojem se revizija izvršava. Paradoksi svakidašnjice, čija je praksa nerijetko bila u raskoraku spram zagovaranog, uz prigrljivanje zapadnih trendova, zasigurno su jedan od razloga brojnosti ostvarenja nastalih nakon pada Željezne zavjese, koja se u tumačenju prošlosti oslanjaju na ironijski odmak. Višestranost srodnih ideologija i odatle proizašlog oblikovanja društvene stvarnosti, danas objašnjava jednako široku paletu reakcija na socijalističku prošlost.
U gruzijskom filmu “Sjeveroistočni vjetrovi” / “The Northeast Winds” / “Aghdgoma” (2022) redatelja Nikoloza Bežanišvilija, prepoznat ćemo ikonografske i argumentacijske momente, karakteristične za poimanje naslijeđa bivših socijalističkih zemalja, uključujući jugoslavenske. Oni se pak temelje na vječnoj smjeni nostalgične evokacije i jednoznačnog odbacivanja, proizašloj prije iz emocionalnog angažmana, no kritičke evaluacije. Film je zagrebačka i pulska publika imala prilike pogledati prošli tjedan u sklopu KineDoka, mreže za alternativnu distribuciju europskih dokumentarnih filmova, čiji je hrvatski partner Restart. Cilj je mreže osnažiti veze publike i dokumentarističke scene, između ostalog osvajanjem novih prostora prikazivanja i aktivne diskusije. Gostovanjem redatelja zainteresiranoj je publici direktno pružen kontekst suvremene gruzijske političke stvarnosti, kao i dihotomije koje se u filmu naziru, uključujući generacijska i klasna uvjetovanja razumijevanja prošlosti i očekivanja od budućnosti.
Premisa filma je jednostavna – našoj publici još zanimljivija zbog različitog iskustva socijalizama, odnosa prema centralnim ličnostima i posljedično geopolitičkog statusa – detektirati osobne motive grupe ljudi u revitalizaciji staljinizma, simbolički kondenzirane u političkom aktivizmu, koji ima sasvim konkretni cilj ponovnog postavljanja kipa Staljina u njegovom rodnom Goriju. Kohezija grupe zasnovana je na sukobima, onim unutrašnjima, onim sa strankom koja zastupa još pravovjerniju verziju staljinizma, odnosno s društvom u cjelini, koje zazire od proruskih pokušaja destabilizacije.
“Sjeveroistočni vjetrovi” su film istančana ritma, smjene kadrova koja jednako zadržava pozornost na detaljima, kao što ih kontekstualizira uvođenjem daljnjih narativnih rukavaca.
Unutrašnju strukturu i navlastito tkivo filma, iz kojeg proizlaze daljnji slojevi, čine dva izdvojena protagonista, čiju ćemo motivaciju i intimu upoznati pobliže. Redatelj ih pritom ne ogoljuje nepotrebno, niti tretira omalovažavajuće, nastojeći opisati čitavu jednu generaciju stasalu u drugom svijetu – sistemu u kojem je ostvarivala materijalnu i statusnu premoć. Odluka individualiziranja članova grupe olakšava estetsku nadogradnju, iz suptilnog zahvaćanja njihovih kretnji i bivanja unutar svakodnevnog sivila, koje se s oronulih zgrada prelijeva na isprane pejzaže, proizlazi sva uzaludnost trenutnih egzistencija. Bežanišvili neprekidno poseže za proturječjima u kadru, čija je funkcija neverbalnog komentara najjasnija u efektnim prizorima kao što je coca-cola pokraj čaše sa Staljinovim likom. Nasuprot intimnim okrajcima stvarnosti, redatelj donosi opservacijske kadrove sastanaka, sukoba, pa i reakcija javnosti, da bi kulminirale u prosvjednim povorkama prozapadno orijentiranih (evidentno mladih) građana i staljinista otvoreno okrenutih Rusiji. Danas isti kadrovi pod pritiskom stvarnosti zadobivaju potpunije značenje, baš kao i razmjeri ruskih prijetnji, dok se slike ratnih zbivanja u Gruziji kasnih dvijetisućitih same nameću.
Sve to našem gledatelju donekle može biti egzotično, iako ne posve strano. Redatelj zadržava distanciranu poziciju, ne remeti položaje unutar grupa, iako će iz svih opisanih momenata, od prevladavajućih (ne)boja do zainteresiranosti za progresivne skupine (koliko god da mali vremenski interval u odnosu na filmsku cjelinu zauzimale), očitovane kroz snažno dinamiziranje snimanja, njegov politički stav biti jasan, daleko od glorifikacije slavne prošlosti. Ipak, ne može se ne primijetiti simpatija prema odabranom dvojcu i razumijevanje naivna pristupa, uključujući nehinjenu brigu za zajednicu i potisnute ideale.
“Sjeveroistočni vjetrovi” su film istančana ritma, smjene kadrova koja jednako zadržava pozornost na detaljima, kao što ih kontekstualizira uvođenjem daljnjih narativnih rukavaca. No, u našem je slučaju projekciju oplemenilo gostovanje redatelja, s obzirom na to da bismo isključivo na temelju snimljenog materijala mogli zaključiti da je gruzijsko društvo mnogo snažnije proruski orijentirano, no što je to zaista slučaj. Iako odmakom filma otkrivamo široku paletu karaktera zaglavljenih u prošlosti, ponekad karikirane individue s ideologijom kao krinkom za ostvarivanje prozaičnih interesa, Bežanišvili se ne zadovoljava diskvalifikacijom likova, već u onim odabranima iznalazi univerzalno prepoznatljive geste. Time onemogućava eksploataciju, ali i dalje, na tragu onih supostojećih progresivnih struja, upozorava na uznemirujuće detalje, neproduktivne ideje i zakrabuljene manipulacije u ime viših ciljeva.
