“Posveta ljudskom umlju i bezumlju” – Trenutak prije kraja Povijesti

Godine 1979. Nikola Babić (Poprati, 11.6.1935. – Zagreb, 10.8.2015.) u produkciji splitskog Slavica filma režira “Rađanje jednog diva”, o svečanom polaganju kamena temeljca, gradnji i spektakularnom otvorenju tvornice “Jadral”, nedaleko od Obrovca. Ovaj namjenski film o ogromnom postrojenju za proizvodnju glinice, jedne od ključnih komponenata u industrijskoj proizvodnji aluminija, Babić je realizirao prema dobivenim uputama: samo slikom, bez riječi, vješto bilježi gradnju veličanstvene tvornice. Projekt se zbog nečiste sirovine pokazao neodrživim – tvornica je prestala s radom nakon samo nekoliko godina, a ogromna postrojenja smještena usred ničega ostala su zjapiti prazna, prepuštena zubu vremena.

Ponukan tom situacijom, Babić je snimio još jedan film s istim ključnim suradnikom kao i na prethodnom, snimateljem Andrijom Pivčevićem, i u produkciji istog splitskog poduzeća koje je u međuvremenu preimenovano u Marjan film. I dok je “Rađanje jednog diva” Babić nazvao “slikom ljudskog dostignuća i umlja”, novi film je odlučio posvetiti bezumlju koje iz njega može proizaći. Tako je nastalo jedno od njegovih najboljih ostvarenja, na 34. Festivalu jugoslavenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu 1987. godine nagrađeni “Posveta ljudskom umlju i bezumlju” (Marjan film, 1986.). U njemu kojem koristi materijal iz prethodnog filma te istim metodama bilježi novonastalu situaciju propale tvornice, sablasno prazne i napuštene; ni ovdje nema glasa naratora ni izjava protagonista, a dodana je i efektna elektronička glazba Alfija Kabilja.

Cjelina je međunaslovima podijeljena na tri dijela: “Prvi čin”, “Uvod u drugi čin” i “Drugi čin”. Prvi čin sastavljen je od kadrova iz prethodnog filma: svečanosti polaganja kamena temeljca 1974. godine, početka radova na tvornici te postavljanja plakete na kojoj piše: “Za dobrobit naroda ovog kraja radni kolektiv ‘Jadral-a’ otpočinje izgradnju tvornice glinice na ovom mjestu/ 1974. god. u Obrovcu”. Prikazuju se radovi na izgradnji konstrukcije tvornice te neki problemi u gradnji, primjerice jaki vjetar koji kida metalne obloge sa zgrada. Završenu tvornicu gledamo kroz grandiozne kadrove iz zraka, potom slijedi prikaz svečanosti puštanja u rad 1979. godine te tehnološki visokoprofiliranog elektroničkog centra iz kojeg se upravlja strojevima. Nakon toga nagla tišina. Zatim se pojavljuje međunaslov “Uvod u drugi čin”, a onda niz novinskih članaka o propasti tvornice, poput onog iz 1982. s naslovom “Propast ili procvat – Da li je obrovački ‘Jadral’ pred likvidacijom ili će preživjeti ako se pronađe 15 milijardi za otpis dugova, obnovu tvornice, obuku radnika”.

Idila je bila kratka vijeka. U posljednjem dijelu (“Drugi čin”) Babić niže upečatljive Pivčevićeve kadrove napuštene tvornice kojom sada caruju otpad, razbijeno staklo, napušteni strojevi i poplavljena postrojenja. Prikazuju se i veliki sovjetski brodovi u obližnjoj luci Maslenici, koji čekaju na utovar obrovačkog boksita da bi ga prevezli u SSSR. U završnici filma postapokaliptični prizori stada ovaca i koza koje pasu ispred upravnih zgrada tvornice, čovjeka nigdje na vidiku. Dokumentarac završava kadrom kabela koji visi u obliku omče i natpisom: “Mnogo je Obrovčana koji su nam rekli da na ovaj film ne napišemo riječ: Svršetak”.

Iz današnje perspektive apokaliptični krajolik napuštenog megalomanskog postrojenja “Jadrala” nadaje se kao savršena metafora domaće stvarnosti sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća, razdoblja sumraka velikog društvenog projekta. Nekoliko desetljeća ranije isti je uspostavljen na temeljima poslijeratne nade i optimizma, samo da bi se krajem osamdesetih urušio iznutra u trenutku prije kraja Povijesti, kako je vrijeme nakon 1991. nazvao američki teoretičar Francis Fukuyama u knjizi “Kraj povijesti i posljednji čovjek”. Babićeva impresivna “Posveta ljudskom umlju i bezumlju” u zabačenom i egzotično apartnom krajoliku, nalazi idealno zrcalo vremena u kojem nastaje, obilježeno smjenom društveno-ekonomskih paradigmi i konačnom pobjedom liberalnog kapitalizma na globalnoj razini. Nada i vjera u bolje sutra otad postaju privilegij koji si više gotovo nitko ne može priuštiti, a snovi o društvu solidarnosti i znanja tek trik unutar iluzije o društvenom napretku.