“Soba u Veneciji” – Putovanje po mojoj sobi

Kada mu je 1790. određen kućni pritvor zbog sudjelovanja u dvoboju, francuski vojnik i pustolov Xavier de Maistre došao je na ideju opisati vlastito putovanje po sobi u kojoj je bio zatvoren – tako je nastala kultna knjiga “Putovanja po mojoj sobi”, prevedena i na hrvatski jezik. Slično, kada se hrvatski umjetnik Mladen Stilinović (Beograd, 10.4.1947. – Pula, 18.7.2016.) 1974. godine zatekao u jednom od najpoznatijih gradova na svijetu, nije u slavnoj La Serenissimi svojom malenom osammilimetarskom kamerom snimao ni renesansne palače, ni kanale, ni gondolijere već nešto puno egzotičnije – svoju malenu sobu. U tri minute i 39 sekundi dugom filmskom zapisu nazvanom “Soba u Veneciji” (Samostalna produkcija, 1974.), autor na filmsku vrpcu u boji snima detalje tipične venecijanske sobe u kojoj boravi – stari bogato okićeni luster, dekoriran namještaj, maleni umivaonik, zrcalo u kojem na trenutak lovi i vlastiti odraz te svoju partnericu Branku Stipančić, koja u ružičastoj haljini sjedi na stolcu.

Stilinović svoj filmski portret venecijanske sobe isprva gradi na detaljima i bližim planovima koje ritmizira švenkovima. Kadar obično počinje statično, fokusirajući se na određeni dekorativni detalj u prostoriji, da bi se onda švenkom prebacio na neki drugi pa na treći. Tako jedan kadar počinje iz donjeg rakursa snimljenim detaljem stropa na mjestu gdje je s njim spojen luster, zatim se spušta na kristalne dekoracije tog rasvjetnog tijela, da bi švenkom otišao na fleku na stropu te se odatle spustio na uokvirenu venecijansku vedutu ovješenu na zidu. U konačnici gledamo ženu koja sjedi i njene ruke s prstenom koje mirno počivaju na ružičastoj haljini. Kamera putuje sobom onako kako bi to činilo naše oko, zaustavljajući se na pojedinim detaljima, upijajući ih i nastavljajući dalje u potrazi za novim interesom. Strukturiranom fragmentacijom cjelovitog prostora jedne malene sobe u niz izdvojenih detalja koji se spajaju u nove percepcijske cjeline, pokretima kamere gradi se osebujan opažajni kontinuum u kojem detalji i stvari zadobivaju novi smisao. Stilinović prema kraju intenzivira brzinu švenkova i skraćuje trajanje kadrova, kako bi ubrzanje forme zrcalilo i ubrzanje gubitka interesa promatrača za prostor u kojem se nalazi.

“Soba u Veneciji” refleksija je o prirodi percepcije, njenim zakonima i fluktuacijama, izvedena istovremeno spontano, intuitivno i meditativno. Nije nevažno da za putovanje jednom sobom autor bira onu koja se nalazi u jednom od vizualno najatraktivnijih gradova svijeta. U duhu je Stilinovićeva umjetničkog djelovanja da subvertira očekivanja i crnim humorom izvrće postojeća uvjerenja i vrijednosti. Umjesto da u Veneciji snima njene mitske i toliko puta riječju i slikom opjevane lokacije, umjetnik se zatvara u vlastitu sobu i bilježi upravo nju, taj intimni maleni prostor natopljen skrivenom poviješću koja ne treba i ne može biti ispričana. Slično, kada se Stilinovićev kolega iz Grupe šestorice autora (jedne od najvažnijih umjetničkih grupa koja je okupljala konceptualne umjetnike i djelovala u Zagrebu od 1975. do 1981.) Vlado Martek dvije godine kasnije našao u istom gradu, u njemu je fotografski zabilježio tek lijepu djevojku na Trgu svetog Marka uz filozofsko pitanje, ujedno i naslov rada “Što je umjetnost prema ovom biću?”. U knjizi “Druga Venecija” Predrag Matvejević piše kako je ona “možda vjerojatnija kao uspomena nego kao stvarnost, ako i uspomene smatramo dijelom stvarnosti”. Stilinovićev film moćno je oprimjerenje ove teze, kao i raskošan i senzualan dokaz kako pogled, pa bio ono i unutarnji, uvijek putuje prema mjestu s najviše uspomena, u prostore gdje se nekoć milovalo, šaputalo, ljubilo i jecalo.