“Sretanje” – Tajna njenog bića

Veliki likovni portreti, uključujući onaj najpoznatiji Leonarda da Vincija, odlikuju se inzistiranjem na čuvanju tajanstvenosti prikazane osobe. Oni ne samo da čuvaju ovu tajanstvenost i misterioznost, koju možemo okarakterizirati jedinstvenošću svakog bića, već je produbljuju i naglašavaju čineći je samom esencijom događaja portretiranja. Čovjek nosi sa sobom višak vlastitog značenja, onaj nedokučivi dodatak svim identitetima koje je sposoban živjeti. Upravo prikazivanje i fiksiranje tog jedinstvenog elementa bića koji se najčešće manifestira u vidu osobne energije, jest zadatak svakog portreta. Bilo ono ulovljeno bojom, fotografijom ili slikom u pokretu, portret fiksira ono neuhvatljivo što razdvaja čovjeka od čovjeka, čineći naš trag u vremenu jedinstvenom pojavom. Jedan od najboljih filmskih portreta hrvatskog filma izradio je Vladimir Petek u svom osam minuta dugom filmu “Sretanje” (Kinoklub Zagreb, 1963.), u kojem je za vječnost sačuvao je ne sais quoi djevojke imena Ksenija Filipović-Bekić. Njeno je lice i tijelo prisutno u svim kadrovima filma u kojem ne čujemo nikakve glasove, ali do nas savršeno jasno dopire energija djevojčinog bića. Petek je snima u blizim i krupnim planovima, mijenjajući kvalitetu same slike intervencijama na filmskoj vrpci: grebao ju je i bojao, animirao crtanjem po njoj, bušio je, lijepio uži format na širi, rezao vrpce uzduž i lijepio dvije različite polovice te isprobavao piksilaciju i ton-negativ sliku.

Ovakva eksperimentiranja u srži su Petekova filmskog rada i karijere obogaćene s oko 130 filmova. Studirao je na tadašnjoj Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, a radio kao snimatelj i redatelj na Televiziji Zagreb. Amaterskim filmom bavio se od 1957., većinom u Kinoklubu Zagreb, privlačeći od 1960. pozornost svojim eksperimentalnim, medijski inovativnim filmovima te je zvanje majstora amaterskoga filma stekao 1964. Od početka 1970-ih posvetio se audiovizualnim i multimedijskim istraživanjima (multivizija, mixed media, prošireni mediji, televizija zatvorenog kruga), ostvarivši u okviru projekta “F.A.V.I.T.” (“Film, audio-vizualna istraživanja, televizija”, 1971.) sa suradnicima oko osamdeset multimedijskih izvedbi. Potom je realizirao i prve računalne filmove u nas, bavio se i računalnom umjetnošću, osmišljavajući digitalne hardverske sisteme za prezentaciju multimedijalnih radova.

Kao jedan od pionira strukturalnog filma u Jugoslaviji Petek je svojim ranim medijskim istraživanjima otvorio nova polja mogućnosti filmskog mišljenja. U pokušaju približavanja svom modelu, Petek se tako u “Sretanju” oslonio na jedinstvene mogućnosti medija, transformirajući u svakom pojedinom kadru određeni element slike ne bi li tim neprestanim modulacijama dao što više autentičnosti prikazanom. Njegov film ne teži dokučiti neku istinu ili ponuditi jedno moguće viđenje već, naprotiv, maksimalno usložiti i produbiti prikazanu osobu, čineći je misterijem u nastajanju čije gabarite filmska slika čini vidljivima, ali ne i spoznatljivim. Petek želi da filmski portret bude prije svega osjetilno iskustvo, umjesto vrste racionalnog znanja o prikazanoj osobi. Za takvo što ni ne treba film, koji je medij sposoban zabilježiti unutarnje pulsiranje bića bolje i od jednog drugog. “Sretanja” su vizualizirana tajna, ali i filmski dokument neiscrpne dubine u kojem je zabilježena jedinstvena emocionalna temperatura susreta umjetnika i njegovog modela.