Nakon svjetske premijere na nedavnom Motovun Film Festivalu, opatijska publika 17. Liburnia Film Festivala s nestrpljenjem je čekala sinoćnju projekciju dokumentarca “Tusta” (Factum / Wake Up Films / Award Film & Video / Zagreb film; 2019.) pulskog redatelja Andreja Korovljeva. Velika su se očekivanja, recimo to odmah, pokazala sasvim opravdanima, jer neupitno se radi o jednoj od najboljih domaćih glazbenih biografija posljednjih godina.
Korovljev je za potrebe svog dokumentarnog filma čije je snimanje započelo prije pet godina, kroz značajan vremenski period snimio više od sto sati razgovora sa suradnicima i obitelji preminulog legendarnog istrijanskog glazbenika Branka Črnca Tuste (1955. – 2012.), predvodnika punk benda KUD Idijoti, stvorivši na koncu dirljivu dvosatnu posvetu jednom od najosebujnijih i najizravnijih likova u povijesti ovdašnje rock scene. Puležan ovim filmom podebljava fascinaciju svojim rodnim gradom, nakon kratkometražnih dokumentaraca “Una Storia Polesana” (Factum, 1999.) o pulskoj sirotinji i “Godine hrđe” (Factum, 2000.) koji se bavi brodogradilištem Uljanik. Njegov najnoviji dokumentarac biografski približava još jednog zaštitno lice svoga grada, i to ne one turističke Pule s Arenom i ostalim popratnim sadržajem, već istovjetne radničke, koju je istraživao u ranijim naslovima. Glavni protagonist “Tuste” čovjek je iz naroda, koji ne mari za postulate show businessa već poslije nastupa odlazi na šank sa svojom publikom. Privatno ga, pak, upoznajemo kao nježnog, prizemnog i nadasve osjećajnog čovjeka, oprečnog pankerskoj zvijeri koja bombardira revolucionarnim porukama s pozornice.
Nedugo nakon “Nebeske teme” (2019) srpskog redatelja Mladena Matičevića, dobili smo tako još jedan dokumentarni film o prerano otišloj legendi regionalne rock scene. Ovdje, međutim, prestaju sve sličnosti s filmom o Vladi Divljanu. “Tusta” je izravan i iskren film kao i njegov neponovljivi protagonist, dok za razliku od “Teme” Korovljev ne izmišlja toplu žanrovsku vodu biografskog dokumentarca, prepustivši mikrofon sugovornicima čija direktna sjećanja čine kost i meso ovog uratka. U filmu kroz razgovore, uobičajenu foto-video-novinsku arhivu i pokoje zanimljivo grafičko rješenje (bend u volkswagenovom kombiju putuje po karti bivše Juge), pratimo karijeru KUD Idijota od samoga starta na početku osamdesetih godina do nažalost preranog kraja životnog puta legendarnog pulskog glazbenika.
“Tusta” započinje gotovo negledljivom zrnatom snimkom njihovog četvrtog koncerta, vjerojatno prvog ikada zabilježenog videozapisa Idijota. Kako je priznao i sam autor Andrej Korovoljev, skupljanje kvalitetne arhivske građe benda izvan medijske pozornosti, općenito se pokazalo kao problem. KUD Idijoti nikad nisu imali naročite komercijalne pretenzije, niti ih je pratio medijski hype koji bi garantirao bezbolan dolazak do video-materijala, bez kojeg bi i sam film bio nepotpun. Ekipa “Tuste” stoga je javno uputila apel obožavateljima da pošalju svoje privatne snimke Idijota, koje će kasnije sačinjavati lavovski dio filma. Njihova sirovost i kućna kvaliteta ne predstavljaju nedostatak, već mu daju pankersku kvalitetu, u potpunosti sukladnu estetici benda kakvu pamtimo i danas.
Svjedočenja ključne postave benda koju su osim Tuste činili Sale Veruda (Saša Milovanović), Dr. Fritz (Nenad Marijanović) i Ptica (Diego Bozusco), popunjavaju najveći postotak Korovoljevog dokumentarca. Ova udarna četvorka Idijota svirala je zajedno gotovo 25 godina, sve do otkucaja novog stoljeća kada dolazi do razdora nakon kojeg Sale i Tusta nastavljaju voditi bend u novoj formaciji. U svojim počecima ovaj bend – kako kaže Dr. Fritz, “pravi pulski seljačići” – činila su trojica zaposlenika brodogradilišta Uljanik i jedan čuvar ludnice. Idijoti su karijeru gradili na potezu između Slovenije i Srbije, budući da je Zagreb okretao hladno rame ovim momcima dojahalima na ostacima vala punk rocka. Možda u metropoli toga vremena jednostavno više nije bilo interesa za dugokose šljakere koji sviraju žestoke verzije partizanskih napjeva. Istih onih, doznajemo u filmu, zbog kojih su im bili prekidani koncerti u Italiji.
Branko Črnac nije bio autor pjesama KUD Idijota, no ovaj žestoki antifašistički stav po kojem su pulski pankeri postali prepoznatljivi, dolazio je upravo iz njegovih pluća. Zaslugom Tuste, poput verzije glazbenog Feral Tribunea, Hrvatska je za vrijeme Domovinskog rata udahnula jedinstven glas razuma. Bio je Tusta jedan od rijetkih koji je bez zadrške stao na crtu i pljunuo u lice nadirućem zlu. Kako kaže i sam redatelj Andrej Korovljev u intervjuu za naš portal, sigurno bi to činio i danas da je živ. Idijoti su, naravno, zbog te činjenice – u ludo vrijeme neuništive gluposti kao jedinog prihvatljivog oblika postojanja – bili marginalizirani od strane političkog i muzičkog mainstreama, pa svoj prvi album na domaćoj etiketi, “Cijena ponosa”, izdaju tek daleke 1997., nakon okončanja rata i djelomičnog smirivanja duhova.
Ljubav a ne bol; Tustin zarazni osmijeh koji ima snage suprotstaviti se i smrtnim nedaćama, ostaju glavne slike Korovljevog filma. I po tome ćemo ga sjećati, stvarima koje nitko, pa ni smrt ne može izbrisati. Ma šta nam uradili. Ma šta nam govorili.
Ipak, baš u to doba trzavice među članovima benda postaju nepodnošljive i stvari se polako približavaju svojem kraju. Par godina kasnije, 2000., Idijoti će u novoj postavi postati prvi hrvatski bend sa službenim koncertnim nastupom u Srbiji, pa Tusta i ovim simboličkim činom nastavlja sa svojom zadaćom održavanja razuma na ovim područjima. Dok se jedan Ivica Čuljak a.k.a. Satan Panonski predstavljao kao panker koji je branio Hrvatsku, upravo je Tusta, taj Puležan iz obitelji Ćića, mrzitelj rata i svega što isti nosi sa sobom, bio panker koji je obranio hrvatsku dušu u vremenima najpresudnijeg značaja.
Kritika je Idijotima znala poručivati da glazba nije brodogradilište i da instrumentima ne mogu tek tako piliti, brusiti i bučiti kao alatom na poslu. Ipak, upravo im je ta iskrenost kod publike osigurala kultni status – bili su radnici koji su alatke zamijenili gitarama i bez mnogo truda, prirodno, stvorili žestoku i oštru muziku za one slične njima koji tu energiju prepoznaju kao autentičnu i stvarnu. Uza sve to, Korovljev nam prikazuje Tustu kao čovjeka ekstrema, ali ujedno i predanog radnika te obiteljskog čovjeka punog ljubavi. Premda s nekoliko propalih brakova iza sebe (zbog čijih je raskida mnogo patio), Tusta je obitelj uvijek stavljao na prvo mjesto. Sve do 2012. godine i njegovog posljednjeg dana, kada je podlegao raku grla metastaziralom na mozak. Ta posljednja četvrtina filma svakako je najemotivniji dio “Tuste”, gdje gledamo njegove najbliže kako se detaljno prisjećaju dana u kojima bolest sve više nagriza Brankovo tijelo. Ljubav a ne bol; Tustin zarazni osmijeh koji ima snage suprotstaviti se i smrtnim nedaćama, ostaju glavne slike Korovljevog filma. I po tome ćemo ga sjećati, stvarima koje nitko, pa ni smrt ne može izbrisati. Ma šta nam uradili. Ma šta nam govorili.
