Crna ovca. Ističe se u stadu. Njena vuna vrijedi manje. Crna ovca je, kažu online rječnici, i neobičan, zlosretan pojedinac, prije svega u obitelji. Crna ovca gazi izvan utabanih puteva i GPS ruta. A jedna crna ovca, možda i dvije, ali sigurno hrvatsko-redateljske, snimile su dokumentarni film prigodnog naziva “Crna ovca bistrička” (3D2D Animatori, 2018.) koji je svjetsku premijeru doživio upravo na ovogodišnjem ZagrebDoxu u sklopu programa Kontroverzni dox.
Višnja Skorin i Kristina Baticeli pozabavile su se na mikro-razini škakljivom temom pozicije vjere u današnjoj modernoj i barem na papiru sekularnoj Hrvatskoj sa – zlu ne zatrebalo i po posljednjim službenim statističkim podacima – 145 posto registriranih vjernika katolika. Jednoj od autorica (Kristina) tako je, eto, grah pao pa je svoje srce ateističko podarilo, pogodili ste – vjerniku. Pitomom i punom razumijevanja, ali – vjerniku. Život piše i gore stihove od Severine, ali unatoč zapaljivoj križarskoj premisi, “Crna ovca bistrička” nije antagonističan, barikadno-ciničan film. Razloga je više, dva su najveća: melankolična, neaktivistična submisivnost glavne protagonistice te shodno tome, lokaliziranost sukoba unutar autoričine obitelji, koji nema ni želju niti zapaljivi potencijal izlaska iz zadanih gabarita fair gamea. Lošija verbalizacija misli također, jer koautorica u više navrata ne uspijeva poentirati protiv zapravo poprilično tanašnih argumenata suprotne strane. Otupilo je to donekle oštricu željene poante u inače školski-švicarski precizno snimljenom i montiranom filmu televizijskog štiha, nemalog broja interijera/eksterijera/filmske arhive. Čak i mini-kviza pod radnim nazivom “I Hitler je bio vjernik”. Trebalo je to znati složiti u kompaktnu i ispoliranu cjelinu, u čemu su autorice itekako uspjele.
“Crna ovca bistrička” indikativna je, ali prozračna i neobavezna filmska studija odavno dijagnosticiranih nuspojava, čiji stvarni uzroci počivaju na prenapregnutim stupovima kontrole, selektivne (ne)obrazovanosti i dobre stare ljudske gluposti vulgaris.
Premisa je, rekli smo, ipak intrigantna: Kristina kao fakultetski obrazovana osoba rođena u najvećem hrvatskom svetištu Mariji Bistrici, odnedavno i novopečena ateistica, u svojoj bližoj okolini traga za glavnim odgovorom mogu li ona i njen dečko Krešo – deklarirani vjernik, funkcionirati na duže staze, u potencijalnom braku, kao budući roditelji… Taj dio jednadžbe s više konzervativnih nepoznanica, vjerojatno nikad nije ni bio problematičan. Svi ostali komadići ovog religiozno-obiteljskog mozaika, međutim, jesu. Da se teško riješiti starih – pogotovo religioznih – dogmi, duboko ukorijenjenih u samu DNA jezgru ove temeljne jedinice ljudskog društva, svjedoči, recimo, scena obiteljskog ručka u domu Baticelijevih. Direktno upitani zašto vjeruju u Boga, autoričini roditelji odgovaraju defanzivnim, neodređeno-naučenim frazama patrijarharlnog konz-ploretarijata, koje uključuju riječi tradicija i roditeljski odgoj. “Tko će nam pomoći ako Bog neće?”, pita se retorički Kristinina majka, neverbalno negodujući izborom svoje kćeri, pomalo i vlastitim položajem ispred kamere.
Od kamere zato ne bježi plavokosa djevojka, ženski dio uže obitelji, koja se otvoreno hvali odbijanjem pokusnog braka (čitaj: zajedničkog života prije braka), rigidnog stava posve primjerenog zakorenim stranicama Starog zavjeta ili čak prije, instituciji dogovorenih indijskih maloljetnih brakova. Vrhunac gluposti ipak je u “Ovci” rezerviran za tamošnjeg župnika – posve flegmatičnog i elokventnog, dobroćudno-proćelavog, u crnini elegantnog – koji se mrtav-hladan pita što su ateistički pojedinci donijeli Hrvatskoj, svijetu. Vasioni. “Koja je to umjetnost? Koja je to glazba?”, pronicljiv je naš svećenik. Eh. Tko je ono rekao da su Hrvati cijepljeni od humora?
Šuma sumarum, autorice nisu cinične poput vašeg autora. I bolje da nisu. I drago nam je da nisu. U protivnome, ovaj film ne bi bio ono što jest – indikativna, ali prozračna i neobavezna filmska studija odavno dijagnosticiranih nuspojava, čiji stvarni uzroci počivaju na prenapregnutim stupovima kontrole, selektivne (ne)obrazovanosti i dobre stare ljudske gluposti vulgaris. U državi lijepog mora i svijetlećih Gospi…
