U posljednjih nekoliko godina Korejski filmski arhiv predano je radio na restauraciji, digitalizaciji, sistematizaciji i prezentaciji mnogobrojnih u potpunosti nepoznatih ili slabo viđenih korejskih filmskih ostvarenja iz 1950-ih i 1960-ih godina. Jedan od takvih filmova – “Nakdong River” / “Nakdonggang” (1952) imao je svoju europsku premijeru 2024. godine u Udinama na Far East Film Festivalu. Navedeni film jedini je korejski snimljen tijekom Korejskog rata (1950. – 1953.), što ga neminovno čini posebno vrijednim primjerkom nacionalne, pa i svjetske kinematografije, budući da prikazuje mnoge društveno-političke specifičnosti toga doba, istovremeno označujući stilske odrednice korejske kinematografije u narednom desetljeću.
Možda i najbitnija značajka ovog filma je njegova zaigranost i neopterećenost strogim žanrovskim smjernicama i odrednicama, čineći ga primjerom evolucije shvaćanja narativa unutar korejske nacionalne kinematografije. Nalazeći se na razmeđu dokumentarnog, eksperimentalnog i igranog filma, “Nakdong River” otvara beskrajne mogućnosti rasprave, pa čak i u kontekstu suvremene filmske analize. Od prvih trenutaka filma postaje jasno da je, iako klasificiran kao igrani film, naracija usko povezana s direktnim dokumentarnim i zaigranim eksperimentalnim momentima. Iako filmu pristupa žanrovski fluidno, redatelj Jeon Chang-keun (1907. – 1972.) ipak ostaje u stilskim i narativnim gabaritima primjerenih režimu i ondašnjoj turbulentnoj političkoj situaciji. No, eksperimentalnost “Nakdong Rivera” upravo počiva na inovativnom shvaćanju i percepciji političnosti u/na filmu.
Kroz povijest, najsjevernija regija današnje Južne Koreje uvijek je bila snažno orijentirana oko spomenute rijeke, što je neminovno doprinijelo pojavom i dugotrajnim prisustvom drevnih korejskih civilizacija – Gaya i Silla. Od života uz obalu rijeke pa sve do današnjih dana, Nakdong je igrala je ključnu ulogu u nastanku i razvoju korejske civilizacije , pa i suvremene južnokorejske nacije u cjelini. U jednoj specifičnoj sceni iz filma, glavni lik, učitelj po imenu Il-ryeong, zajedno sa svojom djevojkom Ok-nam, obraća se maloj skupini seoskog stanovništva kojoj zajedno prenose znanje o tradicijama i običajima tog područja, naglašavajući važnost riječnog krajolika za obranu nacije “od prijetnji sa Sjevera”, kako se navodi u filmu. Iako je “Nakdong River” ponajviše snimljen za obrazovne i političke svrhe, sa sve intenzivnijom pojavom rijeke i krajolika u kadru, filmom počinje prevladavati poetsko-lirski predznak koji vješto stavlja fokus na etnografiju samog prostora te gotovo pa hipnotizirajući riječni tok i maglovitu nizinu.
Kako se film postepeno odvaja od jednodimenzionalnog političkog predznaka, elementi nadrealizma, eksperimentalnosti, pa čak i avangardnog filmskog djelovanja sve više dobivaju na značaju. Jedna od zasigurno upečatljivijih scena je ona hipnotizirajućeg plesa mlade žene usred riječne ravnice, koja uvodi gledatelje u filmsko iskustvo koje snažno prkosi ikakvoj žanrovskoj kategorizaciji. Iako dolazi do sporadičnih dijaloga između različitih likova, prvenstveno prema završetku filma i između dva protagonista, fikcija ipak (p)ostaje manjinski rod.
Umjesto toga, dokumentarizam i snažni etnografsko-nadrealni elementi prožimaju djelo koje je stilski vođeno prvenstveno eksperimentalnom kamerom i načinom odnošenja prema krajoliku i političkom konotacijom istoga. Primjerice, prijetnja koju predstavlja Sjeverna Koreja, koja se u jednom trenutku tijekom rata protezala sve do same rijeke Nakgong, animirano je prikazana kao zlokobna, gotovo demonska ruka koja širi svoje izdužene prste po karti Korejskog poluotoka, dopirući do rijeke Nakdong. Ovaj segment filma važan je iz nekoliko razloga. Prvo, uvodi novi stilski element karakteriziran pojačanom stilizacijom i eksperimentalnom animacijom, čija je svrha edukacija gledatelja na kreativan način o napredovanju sjevernokorejske vojske i nepokolebljivom otporu stanovnika Južne Koreje. Također, redateljeva odluka suptilnog integriranja aktualnih dokumentarnih snimaka iz tekućeg rata, zasigurno je budilo snažne dojmove publike, pružajući instinktivan osjećaj intenzivnih bitaka koje su se odvijale duž rijeke, tijekom kojih su snage Južne Koreje držale sjevernokorejsku vojsku na odstojanju dok nisu stigle dodatne trupe UN-a.
Međutim, svi navedeni snažni konceptualni i eksperimentalni elementi “Nakdong Rivera”, morali su se u konačnici uskladiti s primarnim i središnjim ciljem filma – educirati korejsko stanovništvo o povijesti nacije i naglasiti važnost jedinstva u porazu Sjevera. Srž i bitna poruka morala je biti neosporiva, izravna i moralno ispravna za opravdavanje herojske odluke protagonista Il-ryeonga da iza sebe ostavi dom i voljene kako bi služio svojoj zemlji, unatoč značajnoj osobnoj žrtvi koju ona podrazumijeva.
Zajedno sa seoskim stanovnicima, pa čak i dva središnja lika, središnji motiv filma “Nakdong River” je upravo – rijeka. Ona preuzima ulogu istinskog protagonista, utjelovljujući bit fluvijalnog krajolika – tvorca života u zajednici kao istovremeno i razarača, mirnog dijela krajolika kao i snažnog zaštitnika. Ona simbolizira trajnu povezanost korejskog naroda s njihovom zemljom i ima vitalni značaj kao barijera između novopodijeljene Koreje. Kroz nijansiranu, ali moćnu karakterizaciju ove dvojne prirode, koja se djelomično odražava i humanizira u gorespomenutim središnjim likovima, Jeon Chang-keun nastoji i educirati i izazvati sentimentalnost među korejskim narodom u pogledu njihovog zajedničkog krajolika i dijeljene povijesti. Posebno je zanimljivo spomenuti da 1952. godine, kada je film nastao usred rata u tijeku, nije bilo hitne potrebe za povijesnom lekcijom o samom ratu. Umjesto toga, fokus filma je ukazati na upornost i volju za preživljavanjem izazovnih vremena.
Poput dviju riječnih obala – odvojenih, ali povezanih vodenom masom, “Nakdong River” delikatno, ali u isto vrijeme odlučno, pregovara te uspješno povezuje dokumentarne pristupe s fikcijskim narativnim i eksperimentalnim filmskim oblicima. Ovaj hrabar i oslobađajući autorski pristup temama rata, političkih nestabilnosti ali i kulturi i narodnim običajima Južne Koreje, potaknuo je slobodnije, inovativnije i eksperimentalnije promišljanje politički angažiranog filma. Drugim riječima, politički snažan film može istovremeno biti i radikalno eksperimentalan i konceptualan te žanrovski hibridan, što se 1950-ih godina u korejskoj, ali i istočnoazijskoj kinematografiji nije često viđalo.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
