U eri prolaznog i zamjenjivog uzbuđenja svaki će se sadržaj prilagoditi konzumerističkoj mašineriji proizvođenja novih zadovoljstava. Ono što uznemirava bit će prikriveno prigodnim jezikom potrošača, koji će iz pojmova istisnuti svako proturječje. Vrhunac cinizma postaje koncentracijski logor kao turističko odredište.
Tim se fenomenom kao najvidljivijim slojem društvene simptomatologije pozabavio Ukrajinac Sergej Loznica u dokumentarcu “Austerlitz” (2016), osvajaču glavne međunarodne nagrade na 59. DOK Leipzigu. Ovaj drugačiji film na temu holokausta s pečatom hrvatske premjere, prikazan je na ovogodišnjem Human Rights Film Festivalu kao jedan u nizu ostvarenja fokusiranih na odnos prema traumatičnoj prošlosti i fenomenu prisjećanja. Sjećanje, zaključit ćemo s pojavljivanjem odjavne špice, pretpostavlja aktivan proces ispreplitanja misli i emocija, koji će muzealizacija preobraziti u ravnodušno konzumiranje.
Loznica je već u zapaženom dokumentarnom filmu “Maidan” (2014) ispitivao dinamiku masovnosti, jednako se oslanjajući na čistu opservaciju. Izbjegavajući svaku tezičnost ili banalnost, Ukrajinac je vješt u izdvajanju fenomena koji će značenjem nadići zabilježeni kontekst. “Austerlitz” tako u crno-bijeloj fotografiji donosi autorski koncept, više funkcionalan u realizaciji nego li što je originalan. Lozničini izrazito dugi i nepomični kadrovi promjenama perspektive svojeg gledatelja uvode u turistički obilazak koncentracijskih logora Dachau i Sachsenhausen iz Drugog svjetskog rata u kojima je život izgubilo oko 60 tisuća ljudi. Ukrajinski redatelj je zaleđeno-strpljiv u promatranju golemog roja turista koji nadiru površinom nekadašnjih logora i unutrašnjošću zgrada, mjestima nezapamćenih zvjerstava. Neki od njih pažljivo slušaju svoje turističke vodiče; većina masovnim stratištima, međutim, baulja tupog i indiferentnog lica. Neki u majicama nevjerojatno stupidnih i za mjesto neprimjerenih natpisa poput “Cool Story, Bro”.
Voajerska pozicija gledatelja višestruko je iskorištena balansirajući između lažne moralističke nadmoći i mogućnosti aktivne refleksije. Loznica nas nikad ne podcjenjuje, ostavljajući nam otvoren prostor za zaključivanje. Uspostavljajući odnos između promatrača i promatranih, niti jednu stranu ne oslobađa krivnje. Kao što anonimna masa neprekidno navire u fokus kamere, otkrivajući se jednako u naivnosti, kao i raspolovljenosti između prevladavajuće ravnodušnosti i potrebe za individualizacijom, tako i gledatelj osjeća nesrazmjer vlastitog položaja vječnog promatrača i potrebe za reakcijom.
Pritom nas filmski plan izjednačen s čovjekovim vidnim poljem postavlja u srž zbivanja, potencirajući neugodu kao rezultat prodora racionalnog u turističku samodostatnost – sinonim neobvezujućeg provođenja slobodnog vremena. Trenutak susreta sa snimanima (u kojima se neminovno prepoznajemo) izaziva reakciju izmicanja i osvješćivanje nepodudarnosti stvarnosti i iskonstruirane fantazije. To je mjesto na kojem “Austerlitz” postaje precizna dijagnoza suvremene patologije.
Može li se naš odnos prema recepciji najteže epizode moderne povijesti smatrati humanijim, ako u obzir uzmemo činjenicu da je upravo njena ekranizacija (bila dokumentarna ili igrana) suočavanje s prošlošću približila fikciji?
Od uvodne scene masovnog prolaska kroz vrata logora nadaju se neprekidno nove geste, pokreti i reakcije, koje tek kontrastirane osjetljivom kontekstu otkrivamo u svoj njihovoj pretjeranosti. Bijeg u artificijelni prostor bez čijeg posredovanja realnost ne doživljavamo, samo je okvir za generiranje dubljih pitanja. Jer kao što posjetitelji promatraju kroz objektive svojih fotoaparata, mi činimo isto s dvostrukim odmakom od realnosti. Može li se naš odnos prema recepciji najteže epizode moderne povijesti smatrati humanijim, ako u obzir uzmemo činjenicu da je upravo njena ekranizacija (bila dokumentarna ili igrana) suočavanje s prošlošću približila fikciji? Utoliko Loznica gotovo metafilmski propituje medij, ali i redateljsku odgovornost.
No odnos prema temi holokausta kao užasa kojem pandan ne pronalazimo, oduvijek je problematičan. Zapadanje u eksploataciju i viktimizaciju nerijetko je nenamjerno, dok će razine od političkih do komercijalno iskoristivih manipulacija biti nužno raskrinkavati.
Najmanje naglašeni, no ujedno najviše uznemirujući moment koji će na predjezičnoj razini u grotesku uobličiti sami posjetitelji, jest pitanje ulaze li oni danas u logore kao žrtve ili suci. Neki će zaigrati uloge osuđenika ili se nadmoćno nasmiješiti u objektiv, no izostanak empatije i distanca od ne tako davne prošlosti u nama budi tjeskobu. Suvremena europska situacija i tendencija ignorancije nasuprot djelovanju, neprekidno nas izlažu opasnosti podržavanja sve perfidnije oblike dehumanizacije i ponavljanju navodno već naučenih lekcija iz prošlosti.
