Iz Locarna za Dokumentarni.net: Nikola Radić
Dok sam se po nesnosnoj vrućini gegao u PalaVideo – modernu bioskopsku salu u Locarnu, svu u ružičastom i zavidne vertikalnosti, s donjim krajem ekrana blago uzdignutim zarad lagodnijeg gledačkog iskustva; dok se na sedištima iznad mene nekoliko gospođa komešalo na francuskom, hvaleći se da su pronašle strateška mesta za izvestan beg usred bloka kratkih filmova; dok se Munteanov mračni izlet u rumunske šume nemilo okončavao (“Index”); možda čak ni u trenutku kada se, u hermetičnom japanskom ostvarenju krasta na kolenu zumiranjem polako pretvarala u košnicu (“A Very Straight Neck”, Neo Sora); pa čak ni kada mene – i gospođe, koje su ipak ostale – nije zaslepeo odjavni beli ekran Sorinog filma, nisam mogao da pomislim da ću pogledati najsurovijih dvadeset minuta u ovogodišnjim filmofilskim vrludanjima.
Istini za volju, za to me nije pripremio ni naslov “Koze!” (KOMPOT / Melocoton Films; 2025.), niti par fotograma (sinopsis je na sajt Filmskog festivala u Locarnu stigao kasnije) koja su me, naprotiv, nagnala da za projekciju sačuvam predrasudu o sve učestalijem i ne uvek nadahnutom festivalskom rvanju s non-human perspektivom.
Tih dvadeset minuta uzvičničkih koza Tonćija Gaćine, smeštenih u međunarodnu takmičarsku selekciju “Pardi di Domani”, bar u ovom festivalskom polu-prokuvanom, polu-entuzijastičnom raspoloženju (misli mi lutaju i, iz nekog razloga, žalim što Lucy Liu, kojoj će na nekoliko metara od mesta pisanja ovih redaka uskoro biti uručena Career Achievement Award, neće pogledati “Koze!”), čine mi se gotovo pa neuporedivo vrednijim od mnogih dužih minutaža regionalne produkcije. Da se razumemo: nije Gaćinin film ni blizu revolucionarnog, i dobro je što je tako. Da bi “Koze!” bile moćne, da bi bile gut-wrenching, nije neophodna kino-akrobatika. Potrebno je:
a) Zanimati se za koze
b) Živeti u zemlji koja i ne zna i zna šta će sa svojim kozama
c) Snimati ih kao koze koje su pomalo ljudi, premda iznad svega koze
d) Snimati ih kao koze koje su žrtve, koje su sirovina, koje su kaša
…nisam mogao da pomislim da ću pogledati najsurovijih dvadeset minuta u ovogodišnjim filmofilskim vrludanjima.
Gaćina upravo to i radi: film otvara natpisom o uzgoju koza, u državnoj režiji, na hrvatskom otoku Unije. Decenijama zanemaren stočarski projekat rezultirao je stanjem u kom koze kolo vode. Ovde oko kamere – bar isprva – koze vode, a dok ih snima kao gospodare otoka, Gaćinin glavni gimmick jeste okretanje glava koza prema kameri uz ponešto crtaćki efekat pojačanog zvuka tog glavookretanja kao komički akcenat (kikot iznad glave i drugde). Koze su sumnjičave, podozrive. Film će pokazati da za to imaju valjan razlog.
Na ostrvo stižu lovci, slika titra, psi laju, preglasan pucanj prekida idilu, na otoku i u bioskopu. Zapazih u prolazu da je Gaćina negde objasnio uzvičnik u ovom filmu i “Turizmu!” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Kino klub Split; 2016.), ali sebi ću dopustiti da ignorišem taj razgovor i uzvičnik u naslovu protumačim kao pucanj lovaca.
Nakon interpunkcije/interpucnjeva kameru više ne diriguju koze: ona je sada forenzički fotoaparat koji statično jukstaponira nastradale na mestu zločina. Koze poput džakova lete u prikolice, glasovi se razbacuju brojkama ubijenih, ruke ih pregledaju i vade metke, neko se, uz smeh, žali na smrad. Bacaju se, pakuju, melju.
Glas iz offa saosećajno (prema kozama) i podrugljivo (prema inženjerima njihovog masovnog pokolja) nabraja metode eksterminacije. Do poslednje jedinke! Hvalevredni dokumentarac Tonćija Gaćine, nakon klanice, poentira povratkom na otočke koze; glas iz offa najavljuje bezizlaz – neko će se već setiti da ponovo počne da gaji koze. I opet će ih neko, zasigurno, gađati uzvičnikom.