U Zagrebu se između 19. i 31. svibnja održava osamnaesto izdanje Subversive Film Festivala, regionalno najprepoznatljivijeg događaja koji kombinacijom kuriranih filmskih programa, diskusija o političkoj teoriji i praksi te identifikacijom estetika otpora, iz godine u godinu nastoji osvježiti pogled na suvremene društvene realitete diljem svijeta. Ovogodišnja središnja ideja Subversiveovih programa – aktualni trenutak kao dio perpetuiranog stanja produbljujućih ratova i migracija – povezuje ne samo birane filmove u igranoj, dokumentarnoj i posebnoj kategoriji izvan konkurencije, nego i predavanja Subversive Foruma, teorijskog dijela festivala koji nude široko primjenjive alate za dekonstrukciju (društvene) zbilje s kojom nismo zadovoljni.
Uoči otvorenja u ponedjeljak, razgovarali smo s direktoricom festivala Dinom Pokrajac, kako bi nas uvela u planirani program i objasnila što razlikuje ovogodišnje izdanje Subversivea od onih ranijih.
S obzirom na festivalsku temu “Doba sukoba: eskalirajući ratovi, globalne migracije”, koje sve suvremene ratne sukobe i druge društvene izazove pokrivaju uvršteni filmovi?
“Kroz devet naslova u dokumentarnoj konkurenciji fokusiramo se na problematizaciju sukoba u širem smislu; sukob kao psihička borba unutar pojedinca i nemogućnost usklađivanja različitih perspektiva i interesa unutar društva.
“Filmovi ‘Američka pastorala’ Auberi Edler, koja je nagrađena za režiju na amsterdamskom festivalu IDFA, i ‘Oaza’ Tamare Uribe i Felipea Morgada, prema scenariju čileanskog kolektiva MAFI, donose kronike duboko polariziranih društava. ‘Američka pastorala’ na mikrorazini pokazuje kako naizgled trivijalne rasprave o knjigama i školskom kurikulumu čine alarmantnu prijetnju američkoj sekularnoj demokraciji, dok ‘Oaza’ na makrorazini slično prati neuspjeli pokušaj sastavljanja najprogresivnijeg ustava na svijetu u zemlji koja se i dalje bori s posljedicama vojne diktature i ogromnim socijalnim nejednakostima.
“‘Sjećanje leptira’ Tatiane Fuentes Sadowski i ‘Točka nestajanja’ Bani Khoshnoudi nagrađeni su na festivalima Berlinale i Visions du Réel, a kroz dnevničke zapise i arhivske materijale iznose skrivene i prešućene individualne povijesti – u prvom slučaju autohtonih žrtava peruanske kolonijalne trgovine gumom, a u drugom iranske represije nad ženama.
“Pobjednici CPH:DOX-a, ‘Uvijek’ Deminga Chena i ‘Flophouse America’ Monice Strømdahl, kroz dječju vizuru i poeziju protagonista razlažu destruktivne društvene procese. U prvom filmu riječ je o visokoj kompetitivnosti istočnoazijske kulture i jazu između ruralnog i urbanog, a u drugom o krizi stanovanja i siromaštvu kao mračnoj strani MAGA trijumfalizma.
“Tri filma prate pojedince koji utjehu protiv opresivne stvarnosti pronalaze u udruživanju i intimnom kontaktu: ‘Avant-Drag!’ Fila Ieropoulosa prati desetero performera_ica atenske drag scene; ‘Što si sanjao sinoć, Paradžanove?’ Faraza Fesharakija sastavljen je od digitalnih susreta redatelja i njegove obitelji, kojima se premošćuje 4000 km udaljenosti; a ‘Prema zapadu, u Zapati” Davida Bima portretira bračni par u borbi za opstanak u najzabačenijem i najsiromašnijem dijelu Kube, gdje moraju biti odvojeni kako bi ostali zajedno.”
Zašto je bilo važno uključiti u program retrospektivu libanonske autorice Jocelyne Saab? Što bi bilo dobro znati o njoj unaprijed?
“S obzirom na eskalaciju ratnih sukoba na Bliskom istoku i previranja u Palestini i Libanonu, činilo mi se važnim prvi put na prostoru bivše Jugoslavije opsežnije predstaviti rad ove važne autorice. Saab je gotovo pedeset godina neustrašivo dokumentirala sukobe i pokrete otpora u čitavoj regiji MENA (Bliski istok i Sjeverna Afrika) te pritom stvarala filmove velike formalne ljepote, u kojima je sačuvano sjećanje prožeto feminističkom i pacifističkom perspektivom.
“Kao ratna reporterka, redateljica dokumentaraca i fikcije te videoumjetnica, Jocelyne Saab razvila je vlastiti jezik i izražajna sredstva kojima je osudila nepravdu i borila se za bolje društvo. Poznata je po svojoj podršci narodu Palestine i dokumentarnom radu za vrijeme Libanonskoga građanskog rata (1975. – 1990.), dok njezini filmovi odražavaju velike društvene i antikolonijalne borbe dvadesetoga stoljeća – Front Polisario u Zapadnoj Sahari, Iran nakon Iranske revolucije 1979., Egipat za vrijeme prosvjeda za kruh 1977. te uspona fundamentalizma 1980-ih. Zahvaljujući neukroćenom sjećanju na kojem je Saab inzistirala, danas pomoću njenog opusa možemo rekonstruirati minule borbe i adekvatno kontekstualizirati suvremeno nasilje.”
Na primjeru te retrospektive, kako Subversive osim filmova uključuje i sadržaje drugog tipa, uz one filmske? Što se sve održava u kontekstu te retrospektive?
“Osim filmskih projekcija u Dokukinu KIC, retrospektiva uključuje predavanje Mathilde Rouxel, kustosice programa i autorice prve monografije o ovoj pionirki arapske kinematografije, te izložbu ‘Vrtovi rata’ u KIC-ovoj Galeriji na katu. Izložba sažima pedeset godina rada Jocelyne Saab i svjedoči o vremenima u kojima je stvarala. Saabina opsesija vrtovima stalno se nanovo javlja u njenom radu – za nju su vrtovi simbol djetinjstva, naivnosti koja je iskvarena i izgubljena u ratu, tragovi za kojima vječito traga. Izložba je nastala na temelju materijala iz njezine privatne papirnate arhive, slika iz knjige ‘Zones de guerre’ (franc. ‘Ratna područja’) objavljene manje od mjesec dana prije njene smrti te umjetničkih videozapisa snimljenih također potkraj njena života.”
Što donosi simpozij “Doba sukoba / Slike emancipacije”? Je li ovo nešto sasvim novo za Subversive ili je nastavak ranijeg tipa rasprava koje je festival otvarao?
“Kroz sva festivalska izdanja težimo filmski medij proširiti izvan ekrana i uspostaviti odnos s publikom kroz razmjenu mišljenja, gesta, emocija i utisaka. Ove godine odlučili smo pozvati nekolicinu umjetnika_ca te kulturnih i akademskih radnika_ca da zajedno promislimo način na koji se filmske slike mogu upotrijebiti kao oruđa emancipacije.
“Okosnica simpozija jest panel ‘Filmski festivali u doba genocida’, proizašao iz ogorčenosti načinom na koji su filmska zajednica i vodeći svjetski festivali pristali na šutnju i suučesništvo u genocidnim politikama – bilo da se radi o odbijanju zauzimanja čvrstog stava prema izraelskom nasilju nad palestinskim narodom, bilo o skrivanjem iza tobožnje neutralnosti, bilo o nizanju raznih prigodnih programa posvećenih palestinskoj kinematografiji. Takve prazne geste ne predstavljaju stvaran rizik za organizatore i nisu konkretne solidarne akcije koja bi doprinijele stvarnom poboljšanju pozicije palestinskih autora_ica, od kojih se i dalje očekuje da budu savršene žrtve.
“Panel će moderirati filmska autorica i radnica Karla Crnčević, a u njemu će sudjelovati predstavnici_ce srpskog Blokadnog FEST-a, pulskog Kina Katarina, grčkog Positively Different Short Film Festivala i inicijative ‘On Strike: Screenings & Talks Striking Berlinale’. Kolumbijski filmaš Camilo Restrepo predstavit će svoj film, knjigu i projekt ‘Soba sjena’, koji poziva na preispitivanje uloge slika dospjelih iz zona sukoba. U svijetu zasićenom ekranima, nužno je izoštriti pogled propitujući kontekst pojavljivanja slike, kao i sustav reprezentacije ili pogleda na svijet na koji se ona naslanja.
“Profesorica Sveučilišta u Amsterdamu Patricia Pisters u predavanju ‘Psihodelijska reorijentacija nesvjesnoga na filmu’, oslonit će se na rad Stanislava Grofa o terapiji LSD-om i sagledati filmsku kulturu kao odraz kolektivnog nesvjesnog te prostor doživljavaja čudnih susreta. Ovo uključuje dobre i loše tripove i mogućnost preispitivanja toga što znači biti čovjek u svijetu koji proživljava duboku krizu.
“Simpozij ćemo zaključiti nečim drugačijim. Eksperimentalni zvučni kolektiv Dubmorphology (Trevor Mathison&Gary Stewart) iz Londona izvest će u Kinu Kinoteka audiovizualni performans Dekodiranje kulturalnog otpora. Izvedba je posebno osmišljena za Subversive Festival i istražit će sonične aspekte prosvjeda od maja ’68. naovamo.”
Zašto je upravo rad albanskog umjetnika Drianta Zenelija odabran za program “Kinematografije otpora”? Što je važno pokazati u njemu?
“‘Kinematografije otpora’ višegodišnji su program koji već sedmu godinu za redom kuriram s Leilom Topić, kustosicom zagrebačkog MSU-a. Leila je nedavno u Zbirci Richter postavila Zenelijevu izložbu ‘Dolina čudnih ljubavnika’. Ondje me se jako dojmio njegov umjetnički rad, prvenstveno njegova radikalna etičnost i način na koji tretira svoje protagoniste kao suautore te stvara s njima prostor umjetnosti kao zajedničkog mišljenja.
“Zeneli uspijeva generirati prostore političke imaginacije, a njegovi radovi proizlaze iz napuštenih industrijskih postrojenja, fragmenata znanstvene fantastike te kolektivnih utopija i distopija koje preobličava u medijima filma, crteža, teksta ili videoinstalacije. Rad koji predstavljamo u MSU Black Box-u – ‘Zatim sam pronašao meteorite u svojoj sobi’, trokanalna je videoinstalacija koja uključuje live streaming s Međunarodne svemirske postaje i zvučni performans DJ Sulejmani.
“U njenu središtu nalaze se Bujar i Flora, otac i kći koji žive u blizini bivšeg metalurškog kompleksa. Bujar, fasciniran svemirom, razvija osobne teorije o tamnoj tvari i strukturi Sunčeva sustava, dok Flora kroz glazbu pod imenom DJ Sulejmani osmišljava vlastiti zvučni jezik izvan logike jezika i nacije. Njihove priče nisu ekscentrični kurioziteti, nego prijenosnici svijeta u kojem znanje nije institucionalizirano, gdje su propali modeli proizvodnje ostavili mjesta za imaginaciju kao jedinu dragocjenu i vrijednu valutu.”
Kojim konkretnijim temama je posvećen ovogodišnji Subversive Forum?
“Kroz niz okruglih stolova, predavanja i promocija knjiga, Subversive Forum pokušat će ponuditi strategije odupiranja uznemirujućim procesima instrumentalizacije migracija, rasiziranog nasilja i militarizacije granica te normalizaciji sudjelovanja vlada u genocidnim politikama. Sociolog Volodimir Iščenko komentirat će trenutna zbivanja u Ukrajini i dubinske društvene, ekonomske i političke pogonske sile koje su dovele do trenutne katastrofe, te pružiti jednu od rijetkih analiza koja će uključiti i pitanje klasnih odnosa i suprotstavljenih oligarhijskih blokova.
“Filozofkinja Donatella di Cesare, autorica briljantne studije ‘Filozofija migracije’ u svom predavanju govorit će o instituciji logora koji se množe na granicama Europe i unutar njena teritorija. Psihoanalitička teoretičarka Nadia Bou Ali pričat će o bespomoćnosti u psihoanalizi i kolonijalnom kontekstu, a teoretičarka Sita Balani o odnosu između seksualne modernosti i procesa proizvodnje rase.
“Istraživač migracija Leandros Fischer analizirat će ambivalentan odnos njemačke ljevice prema Palestini, u svom predavanju ‘Cijena genocida’ palestinska novinarka i spisateljica Abir Kopty pozvat će na suočavanje s globalnim posljedicama genocida u Palestini i otpor stroju za razaranje, dok će bugarska sociologinja Raia Apostolova govoriti o proizvodnji straha od migranata iz perspektive Istočne Europe. Naš redovni gost, filozof Boris Buden, govorit će o odnosu revolucije, rata i globalnog zatopljenja.”
Postoji li još nešto što vrijedi istaknuti o ovogodišnjem programu?
“U sekciji ‘Posebne projekcije’ donosimo još četiri intrigantna naslova koja se oslanjaju na found footage u razotkrivanju devastirajućih političkih i socijalnih silnica: arhivski vérité ‘Efekt Bijele kuće’ Bonni Cohen, Pedra Kosa i Jona Shenka pokazuje kako je administracija Georgea H. W. Busha namjerno propustila priliku obračunati se s globalnim zatopljenjem; ‘Dosjei Bibi’ Alexis Bloom kroz ekskluzivne policijske iskaze i videomaterijale zaokružuju portret korumpiranog izraelskog premijera i (još) neosuđenog ratnog zločinca Benjamina Netanyahua kao političara koji ne preza ni pred čim kako bi zadržao vlast; u ‘Osam razglednica iz Utopije’ Radu Jude udružuje se s filozofom Ferenczom Flatzomom i kroz reklame snimljene u postsocijalističkoj Rumunjskoj debunkira lažne ideale mladog kapitalističkog društva; dok kratkometražni kosovski pobjednik Rotterdama Ilir Hasanaj u filmu ‘Krila radnika’ iznosi nevidljive priče radnika stradalih od fatalnih povreda, ispisujući nježnu analognu šeasnaestmilimetarsku posvetu njihovoj borbi za dostojanstvo.”
