Kakav naslov dati filmu o vlastitom životu? Rijetko tko se nađe u prilici da mu je odgovor na to pitanje od ikakvog većeg značaja. O životu većine ljudi neće se snimiti film niti će se išta napisati. Takva čast obično pripada pojedincima za koje zajednica vjeruje da su je osobito zadužili, bilo pozitivno ili negativno. Aliju Abdiwahabu, netko bi rekao, u tom se smislu posrećilo – ako svijet trenutno i ne zna za njega, susjed mu je redatelj zainteresiran za sve što mu se ikada dogodilo. Teško je zamisliti što još može čovjeku toliko laskati.
“Između ludila… Između opasnosti… Između ludila i genija… Opasnost i milost… Tako Abdi živi. Između ludila i opasnosti… Milost i ispunjenost kreativnošću.” Zadatak i nije tako lak, a ako i djeluje da je išta od ponuđenog melodramatično, vrlo brzo se pokazuje da je Abdijeva priča zaista izuzetna iz perspektive njegova prijatelja Douwea Djikstre. Abdiwahab, skraćeno Abdi, somalijski je emigrant koji je u Nizozemsku došao ostavivši iza sebe kaotičan politički sustav, stalne ulične sukobe, siromaštvo i kriminalnu prošlost. Doduše, kako u zamračenom studiju na početku Djikstrova filma “Susjed Abdi” / “Neighbour Abdi” / “Buurman Abdi” (2022) objašnjava, za Nizozemce vrijedi jednom kriminalac, uvijek kriminalac, a u Somaliji jedna od temeljnih poslovica kaže “čovjeka njegova djela ne određuju” jer svatko za života prođe kroz mnoge stvari. Ova razlika u poimanju prava i mogućnosti pojedinca da ga prihvati kolektiv, početna je misao koju Djikstra razvija u osvježavajuće netipičan dokumentarni portret.
Nadograđujući svoj već ustanovljen postupak poigravanja zelenim ekranom koji u postprodukciji omogućuje specijalne efekte, Djikstra rekreira događaje koji su zadesili Abdija. Europljanima koji žive u stabilnim političkim sustavima te situacije nisu ni predočive pa Djikstra digitalnom obradom slike kreira ulice grada Mogadiša. Pred gledateljem je film o nastanku filma, s uvidom u sve pozadinske procese koje je potrebno proći da bi se postigla iluzija uznemirujuće somalijske stvarnosti. Abdi nadgleda snimanje i daje upute kako bi mladić koji ga igra što vjernije prenio njegova iskustva. Fizički najbolnije od njih jest pad odlomljena komada betona na Abdijevu glavu dok gradom bijesni građanski rat, povreda koja mu i dandanas ostavlja šare ožiljaka u svim smjerovima na tjemenu, potiljku i vratu.
No Abdijeve rane su i mentalne. U usporedbi s njima, one fizičke zapravo uopće i ne bole. Abdiju su teška životna iskustva, uključujući njegove greške, omogućila da “osjeti ljudsku bol”, da bude “povezan s mnogim ljudima, svih boja i religija” bez da oni išta i progovore. Dok se radi na različitim aspektima filma, od obrade datoteka na računalu, preko snimanja glumaca pred zelenim ekranom, do oblikovanja metalnih rekvizita poput lažne automatske puške, Abdi u pozadini objašnjava da je svima važno da jednostavno negdje pripadaju, a da njemu samome pomaže pomoći drugima.
Film je i stilski konzistentan izvještaj o tome što sve digitalne tehnologije mogu uz malo mašte.
Na prvi pogled kontraintuitivno, redatelja najviše zanimaju načini na koje vizualno može približiti Abdijev prethodni život, radije nego da iz njega izvuče emocijom nabijenu talking head ispovijest ili ponudi detaljniji kontekst društvenih okolnosti koje su Abdija potaknule na emigraciju. Djikstra slaže detaljne makete Mogadiša koje potom uvećava i u te prizore montira ljudske figure u akciji. Ovakva metoda može djelovati naivno, ali daje Abdijevu pripovijedanju optimističnu notu, potvrđujući da i nesretan život pruža pustolovine kojima se u sjećanju može pristupiti konstruktivno, ako se to odluči. Razorena gradska infrastruktura, jurnjava automobilom pred policijom, susret s ljudskim lešom na ulici… Ništa u Djikstrinom uprizorenju nema dimenziju patetičnog ni spektakularnog, a djeluje uvjerljivo jednom kada se scene završe. Promatrati kako one nastaju gotovo daje dojam kopanja i po Abdijevoj svijesti i po nesvjesnome.
Film je i stilski konzistentan izvještaj o tome što sve digitalne tehnologije mogu uz malo mašte. Pojedini dobiveni prizori jesu brutalni, poput ljudske šake obješene između bandera, ali i njih humanizira uvid u postupak snimanja koji im prethodi, gdje se snima glumčeva šaka pred zelenim ekranom. Jedan od upečatljivijih kadrova je i onaj uništavanja autića za igru pod pritiskom preše, što je igračka koja će u konačnici zamijeniti pravi automobil. Djikstra se cijelim filmom poigrava veličinama i perspektivama. Razlijevanjem boja i oblika slike ilustrira Abdijevo pomaknuto stanje svijesti prilikom jednog pijanstva, zatim odmiče kameru od ljudskoga lika u fokusu, osvjetljava studio i efektivno pokazuje kako se tom prilikom poslužio zakrivljenom folijom u kojoj su odrazi izobličeni. Gotovo nema scene koja kakvom studentu snimanja, režije ili montaže ne bi mogla poslužiti kao nadahnuće.
Abdijeva poruka o važnosti pružene prilike da se život promijeni izuzetno je snažna i djeluje iskreno, nepretenciozno, i zbog njegove pristupačnosti koju Djikstra uspijeva uhvatiti, i zbog formalnih akrobacija koje u režiji izvodi. Vizualni efekti vješto prate Abdijevo pripovijedanje, posebno onda kad Abdi ciljano postane slikovit u jeziku. Objašnjavajući što znači održavati pozitivan stav, primjerice, on poseže za metaforom uspona ljestvama i hvatanja užeta, što Djikstra vizualno potvrđuje umanjenom Abdijevom figurom u pozadini koja djeluje kao da se penje na policu na zidu.
“Susjed Abdi” dobitnik je i više međunarodnih nagrada, uključujući festivala u Locarnu, Clermont-Ferrandu i prizrenskoga Dokufesta, a hrvatska publika ga je prvi put imala prilike vidjeti na lanjskom ZagrebDoxu, gdje je osvojio Posebno priznanje u međunarodnom natjecateljskom programu te Mali pečat, nagradu za najbolji kratki film.
