Wang Bing je jedan od najprepoznatljivijih predstavnika takozvanog sporog filma (slow cinema). Karakteristike poput laganog i, prema ustaljenim standardima suvremene kinematografije, sporih pokreta kamere vrlo su česta, ako ne i najčešća pojava. No, ono što također definira suvremenu slow cinema estetiku je crnina (ne nužno black frame) te iščekivanje njezinog kraja ili, često možda još ljepše, najjednostavnije promatranje iste. Od suvremenih redatelja, Wang je jedan od onih koji se često vraća ovoj filmskoj tehnici, kako zbog uspostavljanja filmskog ritma ili jednostavno željene filmske atmosfere. No, jedan od ukupno dva njegova napravljena filma u 2023.godine – “Čovjek u crnom” / “Man in Black” (2023), uz značajno duži opservacijski “Youth” (2023), crninu kao inspiraciju i lajtmotiv koristi i zbog stimulacije doživljenog i viđenog. Ovdje je crnina vizualno, auditivno pa gotovo i taktilno iskustvo, koje se prožima kroz prostor pariškog teatra Bouffes du Nord. Ne znajući tko je ogoljeni starac koji se usporeno pojavljuje iz mraka, tišina i crnina, zajedno s toplim narančastim i hladnijim akvamarin detaljima u prostoru, pozivaju na oprezno promatranje i uživanje u gledanoj tišini i crnini.
Iako se u prvim minutama filma “Čovjek u crnom” gledatelj može upitati tko je goli stariji čovjek koji hoda u praznom prostoru teatra, vrlo brzo ta znatiželja nestaje i postaje u potpunosti sporedni detalj. Niti njegova ogoljenost, a niti njegov identitet, na početku, ne znače mnogo, već je precizno uspostavljeni montažni ritam Claire Atherton i kamera snimateljice Caroline Champetier (uz Leosa Caraxa i Xaviera Beauvoisa) ono na što se obraća pozornost, upravo za nužno potrebno postavljanje cjelokupne filmske atmosfere. Ne znajući niti prostorni niti vremenski kontekst, gledatelj kao da, zajedno sa starijim čovjekom ispred kamere, hoda uokolo filmskog prostora, ne tražeći ništa; ubrzo ipak bivamo probuđeni iz vrlo prepoznatljivih Wang Bingovih sanjivih, no istovremeno vrlo direktnih kadrova. Nakon trećine filma provedene u tišini i mirnoj, gotovo pa elegijskoj atmosferi, gledatelj je suočen sa direktnim frontalnim kadrom misterioznim čovjeka iz mraka. Njegov snažan, na momente i ljutiti glas, pričajući o prošlosti, identitetu i, prije svega – glazbi, počinju naglo ispunjavati do nedavno utišani prostor.
Wang Xilin je moderni kineski kompozitor koji je pretrpio godine egzila i zatvora nakon svjetonazorskih neslaganja i političkog razilaženja s Komunističkom partijom Kine, prvenstveno po pitanju uloge umjetnosti u društvenom kontekstu. Njegove riječi snažno odjekuju prostorom kazališne dvorane, dok muškarčevo tijelo i lice, očigledno puno ožiljaka iz prijašnjih vremena, odlučno stoji i gleda u kameru. Riječi kojima opisuje svoju borbu za slobodu izražavanja i skladanja, i same zvuče poput simfonije ili ipak političkog manifesta za slobodu umjetničke misli. Ona je, prema riječima i iskustvu Wanga Xilina, bespogovorno trebala biti u službi promicanja partijske misli i slavlja pobjede nad vojskom Kuomitanga i Chang Kai-sheka, koji su u prosincu 1949. godine pobjegli na Tajvan nakon poraza od komunističke vojske.
Nakon mnogih simfonijskih stavaka napisanih o vlastitim iskustvima, Wang Xilinov život kroz film “Čovjek u crnom” izražen je kao još jedan stavak u životu ovog kompozitora.
Iako su tišina i mrak sveobuhvatno prisutni u prostoru, pričajući i gledajući u kameru ili hodajući u prostoru, Wanga neprestano prate svjetla pozornice, kao i rijetko statična kamera. Pokušavajući sveobuhvatno prikazati Wangovu tjelesnu i duhovnu prisutnost u svjetlu, okruženog mrakom pozornice, ključna je bila suradnja snimatelja i Wanga Binga u slučaju odluke o statičnosti i dinamici same kamere. Naglašavajući dihotomiju između dinamične i elegijske atmosfere hodanja po prostoru te statičnog, direktnog i frontalnog prikaza kompozitora dok sjedi i strastveno priča o odnosu vlastite umjetnosti i proživljenih traumi, naglašena performativnost nije tek monotoni prikaz suočavanja i razmišljanja o prošlosti. Dodatna, a i ključna autorska odluka u vještom izbjegavanju zamke suhoparne dokumentarističke performativnosti je spajanje iskaza, odnosno izgovorenih riječi te autorske glazbe kompozitora, no ne radi postanka jedne cjeline ili zaokružene biografske jedinice. Glazba je snažna, prodorna i apsolutno predvodi i dominira filmskim prostorom, dok je glas protagonista utišan, ali ne i nečujan; tako da njegov identitet – sadašnji osjećaji te prošli događaji, bivaju prevedeni prvenstveno u glazbu i doživljaju iste. Na taj način, uz snažnu tjelesnu prisutnost ispred kamere i gestikulaciju Wanga Xilina, gledatelj se odjednom nađe unutar samog simfonijskog univerzuma kompozitora.
Iako se između ostalog može reći da “Čovjek u crnom” upoznaje gledatelje sa životnom pričom jednog čovjeka, Bing gotovo u potpunosti izokreće subjekt i objekt. Drugim riječima, protagonist ne predstavlja svoj život i rad kroz akcije te prostor u kojem se nalazi, nego vlastiti rad, a posljedično i prostor radnje; u drugoj polovici filma i vlastiti život, sjećanja i iskustva. Ovaj vrlo zanimljivi obrat doživljava svoj vrhunac kada Wang sinkronijski prepričava stravična iskustva premlaćivanja i zatvora, koje je preveo u stavke svoje četvrte simfonije. Kako o njima govori neposredno prije i tijekom Kulturne revolucije u Kini, simfonija sve jače dominira zvučnim prostorom. Umjesto da prikazuje proživljena iskustva kompozitora isključivo putem prepričavanja te snažnim i strastvenim pokretima ruku i cijelog tijela Wanga Xilina, Wang Bing se prvenstveno fokusira na glazbu te energično opisivanje vlastitog skladanja i procesa rada. Tim činom, iako je gledatelj itekako vrlo svjestan proživljenih iskustava protagonista, ona ne bivaju isključivo prevedena u riječi, već se vrlo uspješno filmski pretapaju u nekolicinu drugih medija, poput glazbe, fizičkog kretanja u prostoru te fokusom na vlastito tijelo i njegove povijesti. Osobna i svjetska povijest postaju multimedijska, transcendentalna, te kao gledatelji shvaćamo da je nedokučiva kada bi se oslanjali isključivo na jedno čulo, jedan medij i narativ.
Kao i simfonija ili, bolje rečeno, jedan njezini stavak, nakon kulminacije, film se polako smiruje i vraća u dobro poznatu tišinu i crninu. Nakon mnogih simfonijskih stavaka napisanih o vlastitim iskustvima, Wang Xilinov život kroz film “Čovjek u crnom” izražen je kao još jedan stavak u životu ovog kompozitora. Počevši u mraku i tišini, nakon snažne i turbulentne kulminacije sa strastvenim i, na momente, ludičkim glazbenim i tjelesnim opisima vlastite prošlosti, gledatelj se ponovno nalazi u početnom mraku. Ipak, fundamentalno izmijenjenom jer je početni mrak ipak ispunjen sjećanjem na čujnu crninu Wanga Xilina.
