Ovaj tjedan u 82. godini života napustio nas je američki kantautor Sixto Rodriguez, glazbenik koji je na početku sedamdesetih godina prošlog stoljeća objavio dvije u SAD-u potpuno nedoživljene ploče. Svjetsku je slavu ipak stekao četrdeset godina kasnije, kad je o njemu snimljen jedan od naširoko najomiljenijih glazbenih dokumentaraca, “Potraga za Sugar Manom” / “Searching for Sugar Man” (2012). Film švedskog redatelja Malika Bendjelloula šarmirao je publiku i na valu opće prihvaćenosti svoje nevjerojatne priče dojahao i do Oscara za najbolji dokumentarni film.
“Potraga za Sugar Manom” bavi se fenomenom Rodrigueza koji u svojoj matičnoj zemlji nije uspio ostvariti proboj do publike (istaknuti šef glazbene industrije Clarence Avant, o kojemu je također snimljen zanimljiv dokumentarac “The Black Godfather” 2019. godine, napola se šaleći kaže da je Sixto sedamdesetih u Americi prodao ukupno šest ploča), ali je zato u Južnoafričkoj Republici svojom glazbom i socijalno osviještenim stihovima nadahnuo cijele generacije bijele mladeži na pobunu protiv apartheida. U to je vrijeme Sixto Rodriguez postao slavnijim izvođačem od primjerice Elvisa Presleyja i The Rolling Stonesa.
Već u uvodnim minutama Bendjelloulovog filma raspreda se urbana legenda proširena po tamošnjim krugovima; kako je Rodriguez počinio samoubojstvo tijekom nastupa, a opisi tog događaja variraju po stupnju teatralnosti – od pucanja iz pištolja do samozapaljenja. Budući da se malo znalo o ovom glazbeniku, to je natjeralo dvojicu tamošnjih entuzijasta, vlasnika prodavaonice ploča Stephena “Sugara” Segermana i glazbenog novinara Craiga Bartholomewa Strydoma da istraže priču o Rodriguezovoj sudbini, da bi na koncu ostali zapanjeni činjenicom kako je pjevač živ i zdrav te da radi u Detroitu kao skromni fizički radnik. Dvojac će mu otkriti priču o njegovoj velikoj popularnosti u svojoj državi i kasnije ga dovesti na rasprodanu turneju u emotivnom vrhuncu filma, koji je izmamio mnogu suzu i svijetu otkrio nepravedno ignorirani glazbeni talent čovjeka koji će nakon toga postati svojevrsnom ikonom.
Gledajući “Potraga za Sugar Manom” prvi put u životu, moram priznati da sam ostao prilično začuđen nevjerojatnom premisom koju nam redatelj i dva protagonista serviraju u prvoj polovici filma. Osobno sam se s Rodriguezovom glazbom susreo 2009. godine kroz snimku njegovoga nastupa na tada vrlo popularnom programu Daytrotter Sessions, što je koincidiralo s reizdanjem jedina dva albuma glazbenika na poznatoj etiketi “Light in the Attic Records”, pa mi je teško bilo povjerovati u auru potpune opskurnosti kojom “Sugar Man” pokušava obaviti svog glavnog junaka.
S druge strane, za dvojicu ljudi kojima je glazba glavna životna preokupacija, južnoafrički par se u filmu pokazuje prilično nesposobnim otkriti podatke o glazbeniku kojeg tako predano traže i tek nezamislivim nezaobilaznim stazama na polovici filma, dolaze u kontakt s producentom Sixtovog albuma, koji im otkriva da je ovaj još živ. Uzmimo u obzir da je ovdje riječ o razdoblju kraja devedesetih, kad već na snagu stupa nemjerljivo veća povezanost svijeta i informacija od one za vrijeme apartheidske izolacije njihove zemlje, iste one na koju se autor cijelo vrijeme pokušava izvući. Dodamo li svemu tome i prenaglašene zasluge pridružene što Rodriguezu, što bijeloj mladeži u rušenju nemilog državnog sistema, imao sam osjećaj kao da nas ovim filmom netko pokušava povući za nos i zamagliti činjenice kako bi prezentirao čim dirljiviju holivudsku priču o padu i usponu. Moje sumnje zatim su potvrđene kratkim internetskim istraživanjem, koje je mi je otkrilo da su već mnogi došli do istog zaključka. Prije svega, bezbrojni komentari pokazali su da je Rodriguez doživio mnogo veću slavu diljem svijeta koju film u svoju korist prešućuje, kao i činjenicu da je u sedamdesetima i osamdesetima čovjek nastupao po australskim turnejama, između ostalog i kao predgrupa izrazito popularnom bendu Midnight Oil.
Da je kojim slučajem “Potraga za Sugar Manom” snimljen kao igrani film, njegovo manipuliranje činjenicama bilo bi možda i prihvatljivo, ali gledatelji od prirode dokumentarnog filma uglavnom podrazumijevaju prezentiranje činjenica. Apsolutno sve upućuje na to da je Bendjelloul 2012. morao biti upoznat sa svim činjenicama vezanima za Rodrigueza, ali on i dalje svoju nevjerojatnu priču temelji prvo na urbanim legendama koje je moguće pobiti unutar minute, zatim većinu filma gradeći oko traljave potrage po kojoj mu i dokumentarac nosi naziv. Naravno da je svaki dokumentarni film priča iz određenog rakursa i ovisi o subjektivnim utiscima svog autora i ljudi o kojima govori, ali u slučaju “Sugar Mana” prikrivanje istine graniči sa Staljinovim brisanjem nepoćudnih političkih likova sa zajedničkih fotografija.
Unatoč svemu, Bendjelloulov film ima iskupljujućih kvaliteta – izvrsno je montiran, sadrži nekoliko doista dirljivih momenata poput Sugarovog prepričavanja njegovog prvog noćnog telefonskog razgovora s Rodriguezom, a najviše od svega tu je neupitna promocija Sixtove vrlo dobre i zapostavljene glazbe koja je na koncu stvorila hordu novih obožavatelja. Istu onu koja je prije deset godina postala zaluđena nepoznatim glazbenikom, kao da su otkrili toplu vodu. No, film prati i sjena tragedije, budući da je redatelj Malik Bendjelloul samo godinu dana nakon oskarovskog trijumfa, za razliku od Rodrigueza doista počinio neobjašnjeno samoubojstvo, dok će “Sugar Man” ostati njegova trajna ostavština na ovom svijetu.
Nakon Rodriguezove smrti, društvene mreže su prepune preporuka za “Potraga za Sugar Manom” kao jednim od najboljih dokumentaraca svih vremena. Iako je riječ o filmu koji u konačnici vrijedi pogledati, najvažnije o njemu trebalo bi ostati pitanje koje postavljamo post festum – koliko je istine potrebno da se stvori dokumentarac i koliko je činjenica dovoljno da se snimi film o čovjeku čiji je album, u ironičnom obratu sudbine, nosio ime “Cold Fact?”.
