Prvi autorizirani dokumentarni film o rock bendu Led Zeppelin otvara se kao i njihov prvi album “Led Zeppelin I”, pjesmom “Good Times, Bad Times”. Teški taktovi gitare i bubnjeva sviraju u pozadini skokovitih izmjena kadrova s pjevača Roberta Planta, gitarista Jimmyja Pagea, basista Johna Paula Jonesa i bubnjara Johna Bonhama na arhivske snimke tragedije cepelina Hindenburg, koji krasi naslovnicu spomenutog albuma. Ovakvim uvodom film “Becoming Led Zeppelin” (2025) redatelja i scenarista Bernarda MacMahona, autora zapaženog dokumentarnog serijala “American Epic” (2017) o američkoj folk-glazbi, anticipira središnju temu filma: dobre i loše strane života u bendu ispričane iz perspektive njegovih članova.
“Becoming Led Zeppelin” – kojeg će biti moguće pogledati i u riječkom Ljetnom Art-kinu 5. i 18. srpnja – slijedi provjerenu formulu glazbenog dokumentarca koji kombinira arhiv i intervjue sa sudionicima, pozicionirajući priču o bendu u širi društveni i kulturni kontekst, no to ne čini previše selektivno i nedovoljno inventivno. Dokumentarac ostaje vjeran naslovu jer se bavi postankom benda, ali na dvije razine. U prvome dijelu filma gledamo razdoblje do samog osnutka, a u drugome period do izdavanja drugog studijskog albuma i koncerta u londonskom Royal Albert Hallu 1970. godine kada Led Zeppelin postaje svjetski poznat i priznat bend. Page, Plant i Jones su zasebno intervjuirani, dok je pokojni Bonham prisutan preko audiozapisa iz davno snimljenog intervjua.
MacMahonov Künstelrroman započinje priču s djetinjstvom četvorice glazbenika u poslijeratnoj Velikoj Britaniji. Ispovijesti o teškome djetinjstvu, prvim instrumentima i angažmanima te različitome poticaju obitelji, autor podupire obiteljskim fotografijama, arhivskim snimkama britanskog sivila i blještavih inserata iz američke popularne kulture jer je Amerika mladim glazbenicima figurirala kao obećana zemlja. Amerika je prisutna i na razini idola pa Plant, Page i Jones u prvome dijelu filma ne propuštaju spomenuti svoje uzore, od Elvisa, Little Richarda, Sonny Boya te utjecaj koji su izvršili na britanske glazbenike poput Lonnieja Donegana. Želja za bavljenjem glazbom odvela je Pagea i Jonesa u nemilosrdni svijet studijskih glazbenika; Plant se probijao preko različitih bendova, dok je Bonham balansirao između obiteljskog života i zova pozornice. No putevi četvorice sreli su se u bendu Yardbirds, koji je uskoro postao Led Zeppelin.
Iako Jones komentira da mu se u početku nije sviđalo novo ime benda, u potpunosti je preskočena anegdota o igri riječima koja je dovela do začudnog naziva Led Zeppelin, što je čudan propust u filmu prepunom anegdotalnih elemenata. Intervjui su svakako zanimljivi jer donose nepoznate informacije, ali i zato što su sugovornici odlični pripovjedači koji još uvijek znaju šarmirati publiku: Page djeluje poput kakvog prosvjetitelja iz 18. stoljeća zalizane bijele kose dok studiozno objašnjava studijske efekte, Planta i dalje odlikuje dječački nestašluk, dok ćemo Jonesu sve povjerovati zbog njegovog entuzijastičnog osmijeha. U film nije uključen nitko drugi osim benda; nema glazbenih kritičara, kulturnih teoretičara, suradnika ni članova obitelji, samo tri kralja rocka odjevena u crno i ustoličena na masivnim izrezbarenim stolicama te četvrti, prisutan glasom.
Ali barem je muzika odlična.
Uz živopisne likove gledatelj itekako uživa i u snimkama izvedbi pjesama s prva dva albuma, koje uglavnom gledamo u cijelosti dok se kadrovi razbijaju, preklapaju i udvostručuju, sugerirajući psihodeličnost koju povezujemo s opusom benda. Dok govore o glazbi, prisjećaju se loše kritičke recepcije prvog albuma koja nije pratila rastuću naklonost publike. Kako bi audiovizualnim putem podupro tezu da je glazba Led Zeppelina u početku polarizirala javnost, MacMahon prikazuje dvije različite izvedbe pjesme “Communication Breakdown”. Jedna je tijekom koncerta na turneji na kojem mlada publika razdragano pleše, a druga u televizijskome studiju punom konzervativno odjevenih roditelja s djecom koji pokrivaju uši jer je zvuk odviše heavy. Niti nijedna od tih snimki nije suvišna, dapače, njihova jukstapozicija odlično ilustrira spomenuti paradoks.
Među intervjuiranom trojicom, očekivano je najzanimljiviji Jimmy Page kao vodeći autorski um iza poetike sastava, od kojeg saznajemo kako se izborio da Led Zeppelin ne izdaje singlice, već samo albume, zašto je uveo filmski pristup glazbi i stvorio vlastitu verziju produkcijske formule wall of sound te kako je s Plantom postepeno izgradio samopouzdanje u pisanju tekstova pjesama. Ono što, međutim, nedostaje je glazbeni kontekst. Dok su bez problema priznali glazbene utjecaje s početka šezdesetih, u trenutku kada govore o svojoj glazbi s kraja desetljeća, kao da bend egzistira u zrakopraznom prostoru. Nema Jimija Hendrixa, Boba Dylana, Doorsa, Joni Mitchell, Stonesa ni Beatlesa, zbog čega teze Pagea i ostalih da je njihov bend bio drugačiji nisu uvjerljive, naprosto zato što nisu potkrijepljene. Umjesto fokusa na stvaranju odnosa između Led Zeppelina i ostalih utjecajnih glazbenika toga vremena, MacMahon glazbu podupire arhivskim snimkama disparatnih društvenih i kulturnih događaja famozne 1968.
Druga izvedba “Good Times, Bad Times”, ovog puta zanimljiva zbog začudne ptičje perspektive, svira u pozadini studentskih i crnačkih prosvjeda, izlaska filmova “Barbarella” (1968) i “Kosa” / “Hair” (1979), ratova u Nigeriji i Vijetnamu, Cassinove Nobelove nagrade i Lennonove prijave za posjedovanje marihuane. Time se sugerira da je glazba Led Zeppelina svojevrsni soundtrack mitološke 1968., ali to možemo tvrditi (i ustvrdilo se već odavno) za glazbu svih ostalih velikana rock glazbe iz tog perioda. Umjesto podrobnijeg osvrta na umjetničke inovacije ili intertekstualne odnose s drugim umjetnicima, MacMahon i trojac posegnuli su za prvoloptaškim kontekstualnim čitanjem, ponavljajući stereotipe bez svježeg pogleda na pjesme benda koji je to svakako zaslužio.
Nema niti dubljeg zalaženja u bilo kakve problematične elemente. Seks i droga su usputno spomenuti kao datost slave, zloglasno ponašanje menadžera Petera Granta je natuknuto, dok je potpuno prešućena činjenica da je rif iz “Whole Lotta Love” nekako postao uvodna špica emisije Top of the Pops. Čini se da je MacMahon autorsku kontrolu prepustio trojici živućih članova, što rezultira filmom koji nedovoljno ozbiljno pristupa umjetničkim aspektima, izbjegava uloviti se u koštac s kontroverzama te se u pojedinim dijelovima pretvara u dosadnjikavu hagiografiju, da ne kažemo pomno iskonstruiranu reklamu. Ali barem je muzika odlična.
